Branko Copic Orlovi Rano Lete prepricana lektira

Književni rod: epika  
Književna vrsta: roman 
Autor: Branko Ćopić
Mesto radnje: Bosanska krajina, selo LIPOVO
Vreme radnje: Pred početak Drugog svetskog rata i za vreme okupacije (jesen 1940. i proleće 1941.)
Glavni likovi: Jovanče, Stric, Nikolica, Đoko Potrk, Lazar Mačak i Lunja.
Sporedni likovi: Poljar Lijan, učiteljica, učitelj i Nikoletina Bursać
Tema: Kako je proticalo  nemirno i burno dečaštvo
Jovančetove družine
Ideja (poruka): Poruka je u naslovu romana. Orao i soko u narodnoj poeziji simboli su slobode i hrabrosti. Za ove dečake rekli bismo pre da suorlići, ali u teškim iskušenjima oni su raširili svoja krila  i počeli rano, nego što se očekivalo, da lete, to jest, postali su pravi orlovi. Prerano suočavanje sa surovošću i nepravdom; još nedozreli (dečaci) morali su boriti se za opstanak i slobodu, ili što bi Njegoš rekao: “Mlado žito, navijaj klasove, pređe roka došla ti je žnjetva”.
Fabula
Roman počinje opisom Prokinog gaja, pošto se na toj sceni zbiva najveći deo radnje. ( “Zapuštena, gusta i prilično  velika šuma, na sat hoda od podnožja planine” sa obiljem “zapuštenih krošanja”. Uz to, tu je i grob hajduka Jovančeta, na samoj ivici gaja. Tepsija, zaravan u Prokinom gaju, mesto je gde su deca najčešće boravila.
Zaplet nastaje kad početkom te školske godine u selo Lipovo stigne novi učitelj, “zloćud stariji čovek”, pijanac, nevaspitan, mrk, zlovoljan, svadljiv, koji je po kazni iz grada premešten u selo. Imao je nos crven kao paprika, a obraze podbule – sve od rakije. Đaci su bili uplašeni i zažalili su za dobrom, leptirastom plavomučiteljicom Lanom.  S tim se nikako nije mogao pomiriti Stric, najviši đak u razredu, te je za učitelja smislio originalan nadimak: gospodinPaprika. Ova vest iz zadnjih redova širila se po poznatom sistemu “javi dalje” i kad je stigla do polovine učionice, učitelj je primetio šaputanje i dreknu:
“Šta vi tu šapućete, a”?
Preplašenom đaku, kod kojeg se zaustavio , same izleteše reči:
“Molim, gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika.”
Naravno, učitelj je besno tražio da se javi “kum”, a Jovanče je hrabro preuzeo odgovornost na sebe, a Stric je dobio zadatak da nađe prut.
Da ne bi dobio batine, Jovanče iskače kroz prozor i tu nastaje opšta trka za njim uz šalu i smeh.
U nastavku pisac nas postupno “upoznaje” sa dečacima članovima “hajdučke družine” koja se “odmetnula” zbog zuluma njihovog učitelja Paprike. Družina se postepeno uvećava: prvoJovanče, zatim Stric, pa Đoko Potrk, Lazar Mačak…
Članovi družine polažu zakletvu na grobu hajduka Jovančeta, čukundede njihovog vođe Jovančeta. Uređuju logor na Tepsiji. Grade kolibu za družinu i kućicu za kuju Žuju i ognjište za vatru. Dok  ostala deca, koja nisu dobila batine,  idu u školu, družina boravi u logoru, a kad đaci pođu kući i družina “hajduka” se zajedno sa njima vraća. Dakako, ova tajna nije mogla ostati za dugo. Logor je prvo “otkrila ” devojčica Lunja, koja posle silnih rasprava sa dečacima postaje član družine. Lukavi poljar Lijan krene da uhodi hajduke kad su roditelji ovih dečaka saznali da im sinovi, umesto u školu, idu negde u šumu. Ovaj deo romana kipi od komičnih situacija kao što je i ona kad poljar Lijan nabasa na tajnu Žujinu kuću i upadne u jamu, ili scena kad roditelji opkole skrovište sa svih strana. Dečaci su se branili bacanjem kromira na napadače. Na kraju su ipak savladani, ali u njihovu odbranu staje NikoletinaBursać, seoska delija, i spasava ih od kazne. Na uporno navaljivanje seljaka, učitelja Papriku povukoše iz njihove škole, a u selo se ponovo vrati učiteljica Lana. Tako je okončana hajdučija i svi dočekaše zimu u školi. Evropom je besneo rat. Družina čeka proleće. Tu se završava prvi deo romana.
Drugi deo romana počinje vešću koju je učiteljica Lana saopštila učenicima. Otpočeo je rat. Beograd je bombardovan. Zaštitnik dečije družine Nikoletina Bursać odlazi u rat. “Toga trenutka prestalo je ono pravo,bezbrižno djetinjstvo đačkog harambaše Jovančeta. Nastalo je jedno drugo djetinjstvo, oprljeno mrazom rata, dječaštvo buntovnika, nekadašnjeg vođe odmetnika iz Prokinog gaja”. Okupatorska vlast (“ustaše”) oduzimali su seljacima oružje, vojničku opremu, pljačkali žito i stoku, premlaćivali i mučili ljude, palili kuće, ubijali nejač. Stara družina dečaka se aktivirala. Zadatak im je bio da motre i obaveštavaju seljane o približavanju ustaša selu. Tako su Jovanče i Stric upozorili Nikoletinu da njegovoj kući idu ustaše i tako mu pomogli da se na vreme sakrije. Paljenjem vatri, odnosno, dimnim signalima sa obližnjih uzvišenja Lisine i Golog brda, kao i kurirskim načinom obaveštavanja, upozoravali su seljane na dolazak neprijatelja. Stric se jednom izložio smrtnoj opasnosti. Ustaše su na njega pripucale, ali je stradao samo njegov šešir. Jovanče i Mačak spasili su opkoljene Lanu, Nikoletinu i Lijana, pokazavši im put do pećine. U njoj su u toku NOB-a partizani čuvali zaplenjeno oružje i municiju. Čitava Jovančetova četa prošla je kurirski kurs. Prokin gaj postaje partizanska radionica.
Roman se završava podatkom da u rat odlazi Jovančetova družina.
“Neka bude onako kako ste se dogovorili na poslednjem sastanku u  Gaju: oni koji ostanu živi sastaće se opet jednog dana u Prokinom gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili.               

Glavni likovi: Junaci ovog romana učenici su četvrtog razreda osnovne škole, osim Nikolice. Jovanče: Harambaša hajdučke družine je postao jer je bio najcenjeniji i najodlučniji od svih dečaka. Pisac za njega veli: Dječak je od starijih čuo tek ponešto o pravdi, ali sluti da je dobro i pravedno to što je pokušao da zaštiti Strica. To ga ispunjava čudnom snagom i radošću i daje mu odvažnost da sam krene u dubinu puste šume” da bi izabrao mesto za hajdučki logor. Bistrouman je, procenjuje stvari pametno, a prema svima iz svoje družine odnosi se brižno i privrženo. On je i snaga i “mozak” hajdučke družine. Dečaci u njega imaju veliko poverenje, omiljen je i poštovan.Stric: Njegovo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu zvali Stric jer je bio najviši. Bio je siroče bez oca i majke. Dosetkom je reagovao na mane učitelja. U romanu najviše komike ima kad je na sceni Stric, ali imao je i jednu slabu tačku prema devojčici Lunji, za koju su svi znali, pa su ga zadirkivali, a on bi pri pomenu njenog imena uvek pocrveneo i zbunio se. Bio je neustrašiv što je i dokazao kad je sam prespavao noć u šumi. Ume da razgovara sa životinjama.Đoko Potrk: Tako su ga zvali jer je trkom dolazio u školu i vraćao se kući, potrkivao je i onda kad na tablu izlazi. U družini je bio zadužen za sklapanje stihova: Naš učitelj baš je slika, nos mu crven ko paprika.. Ovdje živi hrabra četa harambaše Jovančeta..Nik Ćulibrk, zvani Amerikanac: Otac mu je dugo radio u Americi, pa je povremeno u razgovoru koristio engleske reči: halo, bojsovi i sl. Nosio je plave pantalone i kaubojski šešir.Nikolica: Najmlađi u družini, učenik prvog razreda. Bio je svojeglav i ljut, crn kao Arapin. Prepoznatljiv je u romanu po tome što je uvek sa sobom vodio kuju Žuju, zbog toga su ga zvali Nikolica sa prikolicom.Ivan Popović Vanjka: Njegov otac je bio za vreme I svetskog rata zarobljen u Rusiji i tamo se oženio Ruskinjom. Plavokos je i krupan da su ga svi zvali Vanjka Široki. Lunja: To je razdragana devojčica, koja, gde god da dođe, donosi neku radost i toplinu. Ona se, makar i nedovoljno svesno, bori za ravnopravnost između dečaka i devojčica i u tome na najbolji način pokazuje da je u mnogo čemu iznad dečaka ( na primer u hrabrosti: setimo se scene u tajanstvenoj pećini, ili kad otkriva diverzante.)  Nju pisac ovako slika: Lunja je bila tiha ćutljiva desetogodišnja djevojčica, velikih mirnih očiju. Stričeva prva komšinica. Uvek je ćutke i nepozvano išla za dječacima, posmatrala šta rade i kako se igraju, pronalazila ih je u ribarenju oko rijeke, u krađi lubenica, u potrazi za ptičijim gnijezdima. Vikali su na nju, prijetili joj čak i kamenjem, ali tiha radoznala djevojčica sklonila bi se samo za kratko vrijeme i tek je dječaci smetnu sa uma, a ona već viri iza nekog žbuna ili šuškajući izlazi iza visokog kukuruza… Ona je Stricu uvijek za petama… krpi dječacima košulje, čarape, kape, prišiva dugmad, brine o svenu. Poljar Lijan: “Krivonog čičica lisičijeg lica i lukavog pogleda”. Uvek je “mućkao bocu s rakijom i potezao iz nje”. Ume da se pretvara i da se ulaguje; seoskom knezu se obraća sa kneže-viteže. Njegov zadatak je bio da luta selom “na krivim hodaljkama i da juri decu s tuđih voćnjaka i vinograda i da im brani da love ribu… Boreći se večito sa decom, nije čudo što je i sam podetinjio; upuštao se u prava dečija lukavstva, smicalice i doskočice. Međutim, nije bio zločest, niti surov prema deci. Naprotiv, mnogo je voleo decu i najčešće im “gledao kroz prste” kad bi ih uhvatio u šteti. Pisac za njega veli:” Umije taj da vreba… kao pravi osnovac, da se provlači kroz plot, krije se tako vešto kao da igra žmure, a po potrebi će se i na drvo uspuzati…Domišljat i sam je krao voće, lubenice i krastavce, a onda je po selu dizao dreku i “tražio lopove”. Nikoletina Bursać: To je momak neobično jak koji se zaštitnički odnosi prema  svoj seoskoj deci. ( Na primer, kada spasava decu-hajduke od fizičkih kazni njihovih roditelja posle hvatanja u njihovom logoru. Bio je nežan i osećajan, popustljiv prema dečijim nestašlucima. Među privim je otišao u borbu kad je neprijatelj napao domovinu. Ovom junaku Ćopić je posvetio zbirku pripovedaka “Nikoletina Bursać”. Neke ste već čitali (Surovo srce, Mitraljezac golubijeg srca). Učitelj je bio “zloćud stariji čovjek koga su po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice”. Imao je poveći crven nos kao paprika i podbule obraze od pijanstva. Vrebao je svaku priliku da, i bez ikakvog razloga, tuče decu i da vreči kao jarac. Poslije onog Lunjinog navaljivanja da dobije batine i njezinog neočekivanog bjekstva kroz prozor, učitelj Paprika se sasvim prozlio. Upadao je u razred ljut i mamuran, podozrivo gledao primerne đake, zlurado se smeškao, razgoropadio bi se i sve đake redom tukao govoreći:”Baš mi je škola za vas divljake seoske! Za vas je šuma i koze, a ne knjiga.

Bernard Jan Potraži me ispod duge prepricana lektira

Bernard Jan – Potraži me ispod duge
Kratki roman Potraži me ispod duge (2008) Bernarda Jana na vrlo dojmiv i poetski način skreće pozornost na ekološke probleme. Radnja o mladom tuljanu Dannyju čiji život završava na tragičan način zbog ljudske nehumanosti zasigurno će dotaći učenike viših razreda osnovnih škola i utjecati na stvaranje njihove svijesti o osjetljivim ekološkim problemima.
Autor je jednoj životinji, tuljanu Dannyju, pripisao ljudske osobine i ljudski način razmišljanja ne bi li izazvao empatiju čitatelja prema živim bićima koja nas okružuju i na taj način promijenio njegov odnos prema prirodi kao istinske ljudske vrednote. Ova knjiga na kraju ostavlja duboku ekološku poruku te napomenu autora svima onima koji se žele uključiti u organizirane akcije zaštite životinja na našem planetu. Glavni likovi su Jon, Dannijev brat; Helen, portret ženske osobe čiji se bijes pretvara u akciju te želi spasiti tuljana.
Kratak sadržaj – Roman Potraži me ispod duge sastoji se od tri kratka poglavlja koja govore o odnosu čovjeka i okoliša. Čovjek je opisan kao opasna vrsta prepoznatljiva u mirisima koje autor uspoređuje s mirisom straha, nesreće i boli.
Okrutnom pričom o mladom tuljanu Dannyju za čije nevolje je odgovoran čovjek i njegovo neodgovorno ponašanje prema prirodi dirnut će svakog čitatelja. Radnja se odvija u čistim i netaknutim krajolicima Newfoundlanda gdje se rađa tuljan po imenu Danny. Autor opisuje i prati njegov život te život njegove majke i ostalih članova zajednice sve do trenutka kada oni tragično završavaju.
Autor uspostavlja analogiju između ljudskog i životinjskog svijeta dajući tuljanima ljudske osobine. Tako tuljani vjerujuju u priču o tzv. Velikom tuljanu koji će ih na kraju njihovog života pozvati da se pridruže u Veliku zemlju, a svoj će poziv prepoznati kada ugledaju osobitu dugu vidljivu samo onima kojima je namijenjena.
Mjesto radnje – Newfoundland
Glavni likovi – Danny (tuljan)
Isječak – Potraži me ispod duge
Danny nije uspio uočiti kamo se to galeb vraća i otkuda ponovo dolazi. Je li u pitanju neka druga santa, ili možda kopno. Kopno pokraj kojega je tako dugo boravio, a nikada ga, zapravo, nije vidio.
Bez obzira na sve, bez obzira da li se radilo o nečemu što bi mu moglo donijeti spas ili pak samo o priviđenju, morao je zaplivati. Led se već toliko bio otopio da više nije bio u stanju izdržati njegovu težinu, te je počeo tonuti. Dannyju stoga nije preostalo ništa drugo nego da još jednom krene na daleki put u nepoznato.
Plivao je sporo, više se prepuštajući valovima da ga nose, i plutajući. Toliko je oslabio da je više bio pod vodom nego na površini, ali nije se predavao. Slijedio je i dalje svoga galeba.
I kad su mu umrtvljeni osjeti naglo, poput nenadano spuštene polarne mećave, nanovo proradili; i kad je ulagao posljednje napore da se održi na površini; kad mu više ni galeb ni sunce nisu trebali kao vodiči, već samo iznova probuđena ljubav, nije posustajao. Ni ‘zid smrti’ koji se iznenada prepriječio pred njime, nije ga uspio zaustaviti. Boreći se do iznemoglosti, hitao je u susret svojoj živoj i sve bližoj viziji.
Mislio je da se sudario s ledenom santom kada ga je mreža uhvatila u svoj zagrljaj i, zarobivši ga istog trena, povukla prema dnu. Uopće nije primijetio taj sablasni ‘zid smrti’ koji je odbačen prijeteći lebdio morem. Samo je osjetio kako ga nešto sapliće, hvata oko peraja i reže mu vrat. Steže ga i guši. Osjetio je vrtoglavicu i magla mu se stvorila pred očima, zakrivši mjehuriće koji su se dizali prema površini. Zakoprcao se pokušavši se osloboditi, no mreža ga nije puštala iz svoga zagrljaja. Dopustila mu je samo da udahne malo zraka i onda ga opet povukla.
U trenutku kad je izronio, učinilo mu se da je uhvatio odnekud poznati zvuk. Nešto je lupalo, okretalo se, zujalo i pljuskalo. No budući da je opet nestao pod vodom, nije ga mogao točno odrediti.
Uhvatilo ga je bunilo. Pred njime su zaplovile slike. Njegova majka, otac, Jon i ostali tuljani. Svi su mu se osmjehivali i bili razdragani. Svi osim čovjeka-žene zlatne kose i očiju boje more u kojima je ovaj put pročitao strah.
Ćutio se lagan, lagan poput snježne pahulje, kao da je lebdio, kao da se dizao. Kako je to lijepo, dizati se bez ikakvog napora, bez i najmanjeg truda. Samo poželiš to, i već se dižeš. Poželio je da može reći mami i Jonu kako mu je lijepo, kako je sretan, poželio je da se njegov otac ponosi njime i sada kao i onda kad je neustrašiv stajao pred razjarenim tuljanom. Da vidi kako je njegov Danny snažan i kako samo snagom svoje volje može utjecati na stvari da se događaju, na život da se kreće. Poželio je da još malo može zadržati ove posljednje mjehuriće zraka koje je nerado ispuštao, da još malo može gledati ove divne valove, odraz čovjeka-žene u čiji je zagrljaj hrlio, da sve to još malo potraje i da zadrži vrijeme.
Trenutak je trajao vječnost, a onda se obasjan sunčevom svjetlošću rasplinuo. Baš kao i bijela golubica koja je preletjela iznad njega noseći svoju grančicu u kljunu, i koja je bila ono posljednje što je Danny vidio prije negoli je ugledao i svoju dugu.
__________________________________

Bernard Jan pseudonim je za zagrebačkog pisaca koji je objavio romane Anđeo moga rata, Svjetla umirućega grada i Priča o Luki. Pod pseudonimom Michaela Danielsa objavio je zbirku pjesama Razglednice s one strane stvarnosti. Njegov kratki roman Potraži me ispod duge objavljen je u tri izdanja, a jedan je objavljen i na engleskom jeziku, u Londonu. Bernard Jan dugogodišnji je aktivist za prava životinja.

Legenda o Ali paši

O djelu: Legenda o Ali paši je djelo napisano u 3 djela, u prvom djelu se opisuje mladost glavnog lika i njegova neuzvraćena ljubav prema Almasi. Prvi dio se završava odlaskom Alije u Travnik na čuvanje begovog imetka. Drugi dio počinje otapanjem snijega i dolaskom proljeća. Almasa se razvodi od Ismeta, Alija se vraća u Sarajevo, doživljava spletke kadije i španjolskog trgovca.  Treći dio donosi rasplet, Almasa se udaje za Aliju, malo poslije toga on odlazi u Tursku, vraća se nakon 3 godine.

Autor: Enver Čolaković

O Autoru: Rođen je u Budimpešti. Srednjoškolsko obrazovanje započeo je u Sarajevu a završio u Budimpešti u kojoj je studirao matematiku i fiziku. U Zagrebu je sturdirao historiju. Veći dio života proveo je u Sarajevu i Zagrebu. Prve pjesme napisao je i objavio na mađarskom. Pisao je poeziju i na njemačkom jeziku. Radio je kao profesor, režiser, lektor i urednik. Napisao je romane: Legenda o Ali paši, Mali svijet, komediju: Moja žena krpi čarape. Živio je od 1913 do 1976.

Vrsta književnog djela: Roman

Struktura književnog djela: Roman je napisan u 3 dijela

Vrijeme radnje: Period osmanske vladavine Bosnom

Mjesto radnje: Sarajevo, Travnik

Likovi: Alija Leptir, Almasa, Ismet-efendija, Ali-hodža, Omeraga, Mula-Hasan dedo, kadija, franjevci, Ješua, Manda mještani, trgovci, bakali..

Tema: Put Alije Leptira od hamala do paše

Ideja: Nikada ne treba prestati gubiti nadu, Zdravlje je važnije od bogatstva, Da bi stekli nečije povjerenje moramo vjerovati, Prava ljubav ne bi trebala poznavati razlike

Analiza likova:

Alija Leptir: Hamal, odrastao bez roditelja. Čiste i dobre duše, spreman pomoći. Radio je za onoliko koliko mu se da. Zna čuvati tajne. Dugo je patio zbog neuzvraćene ljubavi prema kćeri bogatog bakala. Jedini čovjek koji je stekao barem malo povjerenja Hasan-dede. Život mu se naglo mjenja kada odlazi da živi kod Ali-hodže. Od njega je puno naučio, poštovao ga je kao oca, tako ga je i zvao. Puno je slušao i učio, željan znanja. Upravo na nagovor Ali-hodže odlazi u Travnik da čuva begovo imanje i pokuša zaboraviti Almasu. Vraćajući se iz Travnika spašava živote franjevcima od kojih dobija vreće zlatnika.  Sada kada je imao novaca, kupuje Hasan dedinu kuću. U njoj prolanazi ogromnu količinu bogatstva. Plaća ratni porez za čitavo Sarajevo. Ženi se Almasom, nedugo nakon toga odlazi u Stambol i postaje paša. Vraća se nakon tri godine sa misterioznim ožiljkom na čelu.

Almasa: Kći Omerage, nadaleko poznatog i bogatog bakala. Zaljubila se u Ismet-efendiju, neznajući za njegovu urođenu bolest. Nakon ašikovanja udaje se za Ismet-efendiju. Tada joj se život pretvara u pakao. Nazad nije mogla, jer je otac Omeraga rekao prije udaje da mu se ne vraća. Često se osamljivala i plakala. Svog muža je zamrzila, jer je mislila da ju je on oženio da izliječi svoju bolest. Nakon izvjesnog vremena vraća se kući. Jedina radost joj je postala razgovor sa Ali-hodžom. On joj je rekao za Leptirovu ljubav prema njoj. Vremenom se i ona zaljubila u Aliju i jedva je čekala da se vrati iz Travnika. Udaje se za Aliju ali radost joj je kratko trajala. Alija odlazi u Stambol. Rodila mu dijete i s njim je zajedno čekala pašu da se vrati.

Ismet-efendija: Imam u obližnjoj džamiji. Zaljubljen u Almasu. Od djetinstva ga mori bolest padavice (epilepsija) koji ne može kontrolisati. Živi sa majkom pokušavajući da izliječi svoju bolest. Alija Leptir ga je jednom vidio prilikom manifestacije bolesti, Ismet ga je zamolio da to nikom ne govori. Na nagovor majke Ismet ne govori Almasi svoju bolest vjerujući da će ga ona izliječiti. Ispostavit će se da mu je to života greška koja će uništiti 5 života. Svoj, majkin, Almasin, almasinih roditelja. Kada čitava čaršija sazna za njegovu bolest, povlači se sa mjesta funckije imama, nedugo zatim razvodi se od Almase. Bolest se sve češće javlja. Osjeća da mu se bliži smrt. Prodaje imanje i zajedno sa majkom odlazi iz Sarajeva. Zadnji dan u Sarajevu stiže pismo od Alije iz Travnika u kojem, između ostalog, stoji i lijek za Ismetovu bolest.

Ali-hodža: Lokalni hodža, pisao je molitve za skidanje zapisa i uroka. Nadaleko poznat.  Plemenit čovjek, imao je velikog uticaja na Leptira i Almase. Uticao je na Almasu da zavoli Aliju, kao i na Omeragu da dovede kući Almasu. Nakon što mu se i druga kći udala, pozvao je svog imenjaka, Aliju Leptira da živi kod njega. Davao mu je savjete i podučavao ga svemu što zna. Pronašao mu je "posao" u Travniku. Umro je dok je Alija bio u Stambolu. Od čega? Od sreće, kažu.

Omeraga: Otac Almase. Kada se Almasa htjela udati, jasno joj je rekao da mu se ne vraća. Brinuo se o Hasan-dedi dok je Alija bio u Travniku. Mnogo se pormjenio gledajući dedu kako se rastavlja od dunjaluka. Na nagovor Ali-hodže jedne zimske noći otišao je svom zetu, Ismet-efendiji u posjetu. To mu je inače bila prva posjeta kćerci. Tu noć se uvjerio koliko mu kći pati, saznao je sve. Pregazio je ponos i obraz te tu noć odlučio da Almasu dovede kući. Na nagovor Ismet-efendije i Ali-hodže ostavio ju je još par dana. Tu istu noć mu je imovina izgorila u požaru. Rekao je da mu je teže palo to što je obraz izgorio.

Mula-Hasan dedo: Misteriozni starac iz sokaka. U kasnim godinama se nastanio u Sarajevo. Čitav život je vrijedno radio, ne da bi trošio. nego da bi imao. Tvrdac, pohlepan, škrt, sumljičav, nezahvalan su samo neke od osobina kojima se može opisati Hasan. Imao je pun podrum zlata i ćilima, ali je žalio kupiti hljeb. Imao je kuću, ali je spavao u jednoj sobici. Imao je jorgan, ali ga je čuvao za teške zime. Imao je novaca, ali je Aliji dao lažni, bakreni zlatnik. Par puta je vodio Aliju u tajne odaje pune zlata i ćilima tako što bi mu stavio povez preko očiju. Tako ga je jedne prilike htio ubiti i sahraniti među svojim blagom. Ali Leptir je pao ćilime. Dugo je umirao i dozivao Aliju dok je buncao.

Moguća pitanja

Iz koje zemlje ne Mula Hasan dedo došao u Bosnu? -Nije navedeno

Šta je Alija radio u Travniku? -Čuvao begovo imanje

Kako je Omeraga podnio gubljenje imetka? -Mirno, shvaćao je da je to od Boga.

Kako završava lektira? -Završava dolazkom Ali-paše u Sarajevo

Šta su svi primjetili na Aliji toga dana kada se vratio? -Ožiljak na čelu.

Kada se Alija vratio iz Stambola gdje su bili Almasini roditelji? -U Arabiji.

Je li Alija bio svima drag prije nego je postao bogat? -Jeste.

Kako je završio Ješua? -Poludio je jer nije moga podnijeti da se nije dokopao

Odabrani citati:

 Jer na četiri direka stoji čitava zgrada ljudskog života, tako veli Ali-hodža Misirlija. A pametan

je on i ilumli čovjek. Prvi direk, direk duše, jest ibadet: pet vakata

namaza na dan i trideset dana posta uz sveti Ramazan. Drugi direk,

direk srca, jest ahlak, poštivanje Boga i bližnjih i čuvanje sebe od

harama. Treći direk, direk tijela, jest rad, poslovanje, kojim se idara

stječe. Četvrti direk, direk kuće i površitelj njezin - to ti je žena. Njezino

carstvo je kuća, kao što je muško čaršija. A teško onoj zgradi u kojoj

jedan direk nedostaje! (18)

Svaki babo došao među svoju djecu. Večera se zajedno za

okruglom sinijom, a mrak se tek pojavljuje tamo iza brda... Sokaci su

tihi, pusti... A kasnije? ... 

Tamo poslije jacije, posljednje molitve, nakon koje stariji traže

ložnice, mladima se tek tada razmili. Tada počinje život ašikovanja i

sevdisanja, život Bosne, život toplih šapata, život zadovoljne i

milovanja žedne mladeži...  (20)

Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao

i bol, baš kao i čežnja... Počinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive

žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi

podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo

razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi

sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna:

počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u

nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog

oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva:

počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u

vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na

um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim

čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek

ravnodušan, nesretan i tup... Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče. (160)

- Ne prenagljuj, babo. Hvala Bogu, vidim, tvoja pravednost je 

velika, islamska. Govoriš kao da iz ćitaba vadiš. Ali život nije tako

pravedan. Život je, dragi babo, sagrađen na ljudskom srcu, na ljudskom

nefsu i na našim željicama, žudnjama i strastima. A one često nisu baš

takve kako je Allah Milosni odredio... Lahko je, moj babo, nekog

otjerati na stranputicu, a teško ga je s nje vratiti. More biti je i mene

moje srce navelo na laž, iako mi je pamet govorila dan i noć: »Priznaj

joj... Bolje da od tebe čuje nego od drugoga...« Ali kad sam joj pod

ašikli pendžer dolazio i čuo njezin glas, onda mi je srce govorilo: »Zar

nju ucviliti tvojom bolesti? ...« Eh, hotio sam i da je ne uzmem, ali opet

je srce nadjačalo... A u nje, vidiš, opet bilo naopako. Njezina pamet,

svijest da bolesnik nije insan, već patnik i bijednik, nadjačala srce, koje

govori: »tko je drag, drag je i goropadan, drag je i star, drag je i

bijedan...«  (188)

Otac mu je bio oslobođeni rob, esnaflija - papudžija u nekom

maloazijskom trgovištu, a majka Grkinja... Obadvoje već odavno umrli.

On je odrastao u bijedi i gladi i naučio se mrziti ljude, a voljeti ono što

njih čini pametnima i velikima - zlato. Hamalio je po prljavoj Peri, dok

nije stekao prvu kesu, poslije je išlo lahko... Brzo je zarađivao i stjecao,

jer nije poznavao ni umora, ni obzira. Duboka je bila uvreda kojom ga

je svijet zapahnuo u djetinjstvu, njega, sina bivšeg roba, sina fukare,

ružna, ćelava Hasana... Još kao dijete naučio je mrziti iskreno i duboko

svakoga, jer je i njega svak udarao, zadirkivao, ponizivao, jahao na

njegovu ponosu kao na malenu šugavu magarcu. A zašto? Zato što je

bio bijednik, siromak! Steći! Steći! ... I radio je i stjecao je. Onda se

nekako zaljubio u neku begovsku kćer. Ona ga samo ismijala, a beg

naredio, te ga izbičevali javno na trgu pod obeliskom... Uvjerio se tada

da nitko nije dostojan ljubavi, a da svijetom mjesto vjere, ljubavi i

zakona, vlada zlato! Valja ga imati, pa biti jak! I on ga je imao... Ali

stječući ga, izgubio volju za vlašću, nešto drugo je htio, drugo, veće!

Oteti poganim ljudima sve zlato, sakriti ga u duboke podzemne magaze

i gledati cijeli svijet siromašan, kao što su njega gledali kao bosonoga

trhonošu u Peri! ... Gledati svijet u znoju i radu, kao i onog bega koji je

njega bio dao izbičevati, a koga je on poslije upropastio i prodao Abduselamu u roblje. Došavši u Bosnu klonuo je, iznemogao.

Zadovoljio se gomilanjem malog dijela svjetskoga zlata, makar toliko je

uspio oteti... (240) - Opis Hasan dede.

Negdje u Turskoj bio hadžija koji je svoj imetak zaradio kao

mljekar. Imao je, vele, desetak krava, ali je ipak miješao mlijeko s

vodom. Bio mu drag haram, bila mu draga haram-para. Kada je skupio

koliko mu treba za hadžiluk da posjeti ćabei-šerif, otišao je đemijom u

Arabiju. Kada su bili na debelom moru, uhvati ih iznenada jak vjetar,

nešto kao bura. Đemija se najednom zaljulja i nagnu na stranu na kojoj

je taj mljekar sjedio na palubi, a iz neba doletje galeb na jarbol đemije.

No vidi ti čuda. Galeb se pretvori u majmuna, a ovaj, kô vješta

životinja, spuza s jarbola, pa skoči na rame tog jalan-hadžije i izvadi

mu iz pasa kesu sa zlatom. Ostali ljudi na palubi zgranuli se. Majmun

onda otvori kesu, pa se u tren oka vrati na vrh jarbola i poče bacati dukate,

jedan u more, jedan na palubu. Onda još i progovori:

»Vodi novac

za vodu, tebi za mlijeko!« Kako je koji novčić padao u more, tako se

đemija sve više i više ispravljala, a vjetar prestajao. Kada je i posljednji

dukat pao u vodu, majmun se opet pretvori u galeba i otprhnu put neba. (246)

Zastao. Umorio se, pa zažmirio. A Ali-hodža ga sažalno gledao

misleći pri tom. »Jadan si ti, moj Ismet-efendija. Jadan i bijedan, i ti, i

tvoje znanje, i tvoji ćitabi, i tvoj imetak. Sebičan si i sitan. Tvoja ljubav

samo traži, a ne daje. Ti mrziš onoga koji će tek doći, a Alija hamal i

mali čovjek bez imetka i bez ćitaba, žalio je tebe, koji si bio, koji si

imao, oteo njegovu ljubav. I još ti šalje lijek. Liječi te za nju, za onu

koju nije ni omilovao. Za onu koju voli tiho, iz daleka, kao što čovjek

voli neku nedokučivu svetinju. Bijedan si, malen, Ismet-efendija, prema

mome Aliji. I nisi dostojan Almasine ljubavi!«  (255) 

Sunce se

igralo skrivača s bijelim oblačićima na modroj poljani neba (271)

»Ja sam tvoja, moj Ali-paša. Tvoja hanuma i ropkinja.«

»Ne govori tako, moja pašinice! Ja sam tvoj rob, moj pašaluk 

tvoj je, a moje najveće bogatstvo, to si ti!«

Ispustila je ibrik, pogledala po bašči ima li koga pa kad primijeti 

da su sami, obgrli ga i poteže na travu... (276)

- Babo, stid me i tebe što ovako govorim pred tobom...

- Stidi li se, sinko, ljubica svog mirisa, proljeće svojih behara, 

noć svoje igre sjena? ... Ne, sinko, ne stide se! Pa nemoj ni ti! Ljubav je

tako lijepa da se njom ponositi treba, a ne stiditi se nje. To je, sinko,

lažan stid. Od toga svijet i strada najviše. Stidi se svoje ljubavi, svog

nefsa i svog srca, a ne stidi se laži i poroka... Ali hajde već, Almasa

izgorje od čekanja... (374)

- A znaš li ti kako je grijeh sladak, kako klizav i pogan? Eto, 

rakija sprva razblažuje, pa tješi, pa draži, pa poslije - uskliknu pijani

Nusret - ovlada tobom i postaneš joj rob! Rakija te, sinko, zarobi

pomalo, ali sigurno, ona zagospodari tobom, postane ti potreba, onda

izgubiš prvo sebe i svoju zdravu pamet, pa poslije i strah od grijeha.

Zaboraviš i šta je grijeh, odrekneš ga se jednostavno... Nemoj, sine

Alija! Ne sili se i ne vrišti, već ako si presretan, a ti to jesi, zaplači,

sinko! Zaplači od sreće, evo ovako... 

I starac iskesi jedini zub u desnima, napravi groznu i smiješnu

grimasu, pa zaplaka, a sve ukoljice u krčmi obuze ludi smijeh i hihot. (383)

Eto, žensko je slatki otrov, lijepa

crvena jabuka, ali unutra, u srcu, u džigerici, truhlo. Truhlo, Alija, i

gadno, žensko poput Ivanke... One prodaju i razbacuju ono što je Bog

ostavio da se čuva i cijeni. Sinko, Alija, idi, idi odavde zaranije, dok te

ovaj pogani mehanski život nije kao mene obuzeo i zarobio... 

Stravično i sablasno je izgledao taj čovjek koji je tako sam u toj

kući smrti, u gluho doba, u pola noći, pošao u trag blaga skupljanog

širom svijeta, skupljanog bolesnom gramzljivošću od Abduselama

pokajnika u Damasku, od Kineza i Arapa, od Jermena i Karavlaha, od

oslobođenih robova, od trgovaca ljudskim mesom - od svakoga.  (385)

Starac i more

Glavni lik romana je starac po imenu Santjago. On je iskusni ribar koji mjesecima nije ništa ulovio. Jednog dana ulovio je ogromnu ribu koju nije bio u stanju kontrolisati, no starac se nije htio predati, pustio je da ga riba vuče pučinom mora....

Naziv djela: Starac i more

Autor: Ernest Hemingvej  (Ernest Hemingway)

O autoru: Živio je od 1889. do 1961. godine. Bio je popularni američki romanopisac i pisac kratnih priča. Dobio je Nobelovu nagradu 1954. godine. U Prvom svjetskom ratu vozio je ambulatna kola dok nije ranjen. Poznatija djela su mu: Starac i more, Zelena brda Afrike, Peta kolona, A sunce izlazi. Veliki dio njegovih djela su klasici američke kulture. Ostavio je dubok utisak na kniževnike svoga vremena.

Mjesto radnje: more, ribarsko selo na kubi, starčeva koliba

Vrijeme radnje: nije navedeno

Tema: Borba Santjaga sa velikom ribom, sa samim sobom i borba sa ajkulama

Ideja: Upornost je ključ uspjeha; Uvijek trebamo učiti i čitati jer ne znamo kada će nam zatrebati

Vrhunac radnje: Starac ubija ribu i veže je za čamac

Kratak sadržaj: Jednog dana starac po imenu Santjago radio je nešto što svaki dan radi - lovio ribu. Ali iznenada hvata neviđenu ribu ogromne veličine, pošto nije mogao da je iskontroliše mogao je da bira: ili da odsječe konop i preda se, ili da pusti ribu da ga vuče po moru. Nije se predao. Kanap je stegnuo preko leđa i prepustio se ribi te čekao da ispliva na površinu. Dok je čekao i borio se protiv sna razmišljao je o minulim danima, o ribama i pticama, o sportu i o dječaku iz sela. Najzad je riba isplovila a on je dočekao harpunom. Tada počinju novi problemi, da ribu privede do svoga sela koje je bilo daleko. On ju je privezao za čamac, pošto unutra nije mogla stati, razapeo jarbole i uputio se prema selu. Na putu ka domu napadaju ga razne ajkule sa kojima se hrabro bori. Malo po malo, njegova riba je nestajala.. 

Likovi: starac Santjago, dječak Manoline, ogromna riba, ajkule, ostali ribari.

-Santjago: iskusni ribar koji se nije htio predati velikoj ribi. Dok ga je riba vukla po moru on se prisjećao svoje mladosti. Razmišljao je o sportu i dječaku iz sela. Lijeva ruka mu se često grčila, tako da je morao računati na desnu. 

Mišljenje o djelu: Djelo mi se posebno sviđa zbog svog avanturističkog karaktera. Nagoni me na razmišljanje o samo-preživljanju. Navodi me na razmišljanje o življenju na otočiću gdje se život vrti oko mora. Pored toga naučio sam neke stvari o životu na moru, o ajkulama, o letećim pticama, o čamcima od kornjačine kuće i slično. Svakako djelo koje se može čitati više puta.

Moguća pitanja:

1. Koji je sretan broj za starca? -85.

2. Kada je uhvatio ogromnu ribu, šta je pomislio? -Da sanja.

3. Osim što se borio sa ajkulama i ribom, sa čime se još borio? -Sa samim sobom.

4. Šta mu se najviše urezalo u pamćenje iz mladosti? -Afrički tigrovi.

5. Koja ruka se grči kod starca? -Lijeva.

6. Je li starac spavao prilikom pustolovine na moru? -Nije iako ga je hvatao san

7. Je li se više puta navodi "starac" ili "Santjago"? -Starac mnogo više

Citati:: "U pomrčini je starac osećao kako se približuje jutro i, dok je veslao, raspoznavao je treptavi zvuk letećih riba koje su izlazile iz vode i siktanje koje je dolazilo od njihovih ukočenih krila dok su letele pored njega."

>>Starac i more citati

Rustem i Suhrab (Ebul-Kasim Mensur ben Hasen Firdusi) - Lektire | Moje lektire

O djelu:

Knjiga "Rustem i Suhrab" je poznata perzijska epska pjesma koju je napisao persijski pjesnik Ferdowsi, a koja se nalazi u njegovom glavnom djelu "Knjiga kraljeva" (Shahnameh). Epska pjesma opisuje borbu između dva junaka, Rustema i Suhraba, koji se bore u ime svojih očeva, a koji su ujedno i neprijatelji.

Rustem je bio legenda među perzijskim narodom, poznat po svojoj snazi i hrabrosti. Suhrab je bio sin Rustemovog neprijatelja, a kada se sučelio s Rustemom na bojnom polju, nije znao da se bori protiv svog oca. Iako su bili neprijatelji, Rustem i Suhrab su se divili jedan drugome, a njihova borba je postala simbol sukoba između dva plemena.

"Rustem i Suhrab" smatra se jednom od najvažnijih i najljepših pjesama iz perzijske književnosti. Ona prikazuje junaštvo, hrabrost i požrtvovnost, ali i tragediju i gubitak. Pjesma je bila inspiracija mnogim kasnijim piscima i umjetnicima diljem svijeta, a smatra se jednim od ključnih djela persijske književnosti.

O autoru:

Ferdowsi (940-1020), punim imenom Abu al-Qasim Mansur ibn Hasan ibn Ali ibn Ishaq al-Qarshi al-Shirazi, bio je persijski pjesnik i jedan od najznačajnijih autora u povijesti persijske književnosti. Njegovo najpoznatije djelo je ep "Knjiga kraljeva" (Shahnameh), koje je napisano u perzijskom jeziku i smatra se jednim od najvećih epova svjetske književnosti.

"Knjiga kraljeva" opisuje povijest Irana od stvaranja svijeta do islamskog doba, a uključuje priče o legendarnim kraljevima i herojima, mitovima i legendama, bitkama i pobjedama. Djelo je napisano u stihu i ima preko 60.000 stihova.

Ferdowsi je bio rođen u gradu Tus, a kao dijete je naučio perzijski jezik i književnost. Kao mladić, počeo je pisati pjesme i nastavio pisati tijekom cijelog života. "Knjiga kraljeva" je bila njegov najveći projekt, a radio je na njoj preko 30 godina. Unatoč naporima koje je uložio u djelo, nije bio u potpunosti zadovoljan svojim radom i smatrao je da nije uspio do kraja prenijeti sve svoje ideje.

Ferdowsi je ostavio dubok utjecaj na persijsku kulturu i književnost, a "Knjiga kraljeva" je i danas jedno od najomiljenijih djela u Iranu i drugim dijelovima perzijskog govornog područja. Smatra se da je svojim radom stvorio klasičnu persijsku književnost i da je bio jedan od najznačajnijih pisaca svog vremena.

Kratak sadržaj/Prepričano/Fabula:

U ovom djelu se govori o junaku Rustemu i njegovom sinu Suhrabu. Rustem je bio najjači vojskovođa i on se jednog dana spremio da ide u lov. Sa svojim konjem Rahšem je dugo išao šumom. Nakon izjesnog vremena pustio je Rahša da slobodno pase po polju dok je Rustem legao da se odmori. Dok je Rustem spavao Rahša je primjetila a i ubrzo odvela vojska. Kad se probudio vidio je da mu nema konja pa tužno krenu za svojim vjernim pratiocem želeći da ga nađe. Ljudi su mnogo pričali o Rustemu i kralj ga ubrzo pozva u svoje dvore i obeća mu da će mu pomoći da nađe konja. Tu večer upozna kraljevu kćer i kada je krenuo na put, nakon što je Rahša vraćen, Tehmina bi tužna zbog njegovog odlaska. Devet mjeseci kasnije Tehmina je rodila sina davši mu ime Suhrab. Tako su godine prolazile i Suhrab postade izuzetno snažan.

Krenuo je u potragu za ocem, nakon što mu ga je majka dobro opisala. Dobio je konja iste vrste kao i Rahša. Suhrab skupi vojsku te krenu na put. Tako on zauze Bijeli grad. Guždehem pozva Rustema u pomoć. Rustem je sutra došao i u borbi ubio Ženderezma koji je bio sa Suhrabom u vojsci. Rustab, tako pozva Suhraba da se svake noći bore do smrti, ne znajući da mu je sin. Tokom borbe Suhrab obara svoga oca Rustema a ovaj zamoli za život na šta Suhrab pristaje. Rustem zamoli snagu od Boga kakvu je imao u mladosti i već sljedeći dan Rustem obori Suhraba te mu zadade smrtni udarac. Tada Suhrab primijeti da mu je to otac, baš onakav kakvog mu ga je Tehmina opisivala. Tada Suhreb ga pozva ocem te se ovaj iznenadi. Rustem zamoli Kunisa da napravi melem za ranu kako bi ga spasio. Međutim Kunis to nije htio učiniti jer bi ga Rustem kasnije kaznio ako bi ovaj rekao da je Kunis znao da mu je to sin. Tako Suhrab ubrzo izdahnu a Rustam ostade oplakujući ga. Rustem teška srca sahrani sina a kada je Tehmina čula za smrt svog sina od jada je umrla.

Glavne poruke/Lajtmotiv:

Knjiga nudi nekoliko glavnih poruka i tema, a neke od njih su:

Važnost iskrenosti i poštenja: Priča naglašava važnost iskrenosti i poštenja, pokazujući kako je Suhrabov nedostatak povjerenja u Rustema doveo do nesreće i tragedije. Ova poruka ukazuje na važnost vjerovanja drugima i izgradnje međusobnog povjerenja u međuljudskim odnosima.

Važnost ljubavi i odanosti: Priča ističe važnost ljubavi i odanosti između oca i sina. Rustem i Suhrab su očevi i sinovi koji su se borili jedan protiv drugog, ali su se na kraju pomirili. Ova poruka govori o važnosti obiteljskih veza i međusobne podrške u obitelji.

Važnost samopožrtvovanja i žrtve: Priča naglašava važnost samopožrtvovanja i žrtve za druge. Rustem je morao ubiti svog sina Suhraba kako bi ispunio svoju vojničku dužnost, ali mu je to slomilo srce. Ova poruka ukazuje na to da se ponekad moraju donositi teške odluke i poduzimati teške akcije radi općeg dobra.

Značaj žaljenja i oprosta: Priča naglašava važnost žaljenja i oprosta. Nakon što je ubio Suhraba, Rustem je bio duboko žalostan i kajao se zbog svojih postupaka. Nakon što se saznao istina o Suhrabovom identitetu, Rustem je tražio oprost od Suhraba, koji ga je i dobio. Ova poruka govori o važnosti opraštanja i kajanja za svoje postupke.

Glavni likovi:

Glavni likovi u knjizi "Rustem i Suhrab" su Rustem i Suhrab.

Rustem je poznati persijski junak i ratnik koji je imao vrlo uspješnu vojnu karijeru. On je poznat po svom hrabrom duhu, neustrašivosti i snazi, ali i po svojoj očinskoj ljubavi prema svom sinu Suhrabu. Rustem je vrlo pošten i iskren, ali mu nedostaje osnovno povjerenje u druge ljude, što je dovelo do tragičnog sukoba s njegovim sinom Suhrabom.

Suhrab je mladi ratnik koji je odrastao daleko od svog oca Rustema, bez ikakvog znanja o njemu. Kada se Suhrab pridružio Perzijskoj vojsci, nije znao da je njegov neprijatelj zapravo njegov otac. Suhrab je bio poznat po svojoj hrabrosti i sposobnostima u borbi, ali mu je nedostajalo iskustvo u vojnoj taktici i političkoj mudrosti.

Obojica su borci, ali svaki ima svoje slabosti. Rustem je preponosan i nedostaje mu povjerenje u druge, dok Suhrab nedostaje iskustva i mudrosti u vojnim pitanjima. Njihova sudbina se isprepleće u borbi na raskrižju kada Rustem ubija Suhraba, tek nakon saznanja da mu je Suhrab zapravo sin, Rustem shvaća što je učinio. Ovo stvara veliku tragediju za obitelj i prijatelje, a istovremeno naglašava važnost ljubavi, iskrenosti i poštenja u međuljudskim odnosima.

Mato Lovrak Vlak u snijegu prepricana lektira i film

Mato Lovrak – Vlak u snijegu

Na Jabukovcu u Velikom Selu žive tri đaka četvrtog razreda. Zovu se Ljuban, Draga i Pero. Učenike te seoske škole učitelj povede vlakom na izlet u grad. Tamo su, u tiskari zahvalili na besplatnom putu u Zagreb pjesmom, a naposljetku su otišli u zoološki vrt. Međutim, učitelj se u gradu razboli i ostaje u bolnici, a djeca se moraju sama vratiti. Na povratku ih zatekne zimsko nevrijeme i vlak stane pred snježnim nanosom. Zahvaljujući pomoći djece, željezničari oslobađaju vlak.

Kratak sadržaj – Roman Vlak u snijegu (prvotno naslovljen kao Djeca Velikog Sela), napisao je Mato Lovrak 1931. godine kao mladi učitelj. Inspiriran je stvarnim događajima.

U sredini velikog sela najveća kuća je škola. Iznutra i nije baš tako lijepa, klupe su tvrde i stare, malo veselja i ljepote joj daju slike dječijih radova koji vise na zidovima. Među njenim brojnim đacima je i troje djece iz zaseoka koji se zove Jabukovac. To su Ljuban, Pero i Draga. Oni idu u četvrti razred, ali Ljuban, Pero i Draga ne razgovaraju još od prvog razreda. Bilo je to jednog dana kad su se igrali svatova, mladoženja je bio Pero a mladenka je bila Draga. No problem je bio u tome što u svatove nije bio pozvan Ljuban i on se zbog toga naljutio. Zato se baš kad je svadba bila na vrhuncu iz grmlja začulo neko mumljanje a potom je izvirila konjska lobanja. Svi su se prestrašili i nastala je jurnjava i dernjava. Mladoženja je od straha ostavio mladenku i pobjegao, jedino je Draga imala hrabrosti i ostala. Otkrila je Ljubanovu šalu i između njih došlo je do svađe. Ljuban joj je predlagao da izabere drugog mladoženju a ona je baš izabrala njega. Međutim Ljuban pomalo zbunjen odbija njenu ponudu, jer mu je otac rekao da će se ženiti tek kad odsluži vojsku. Draga se tada uvrijedila i prestala snjim razgovarati. I tako Draga, Ljuban i Pero svakodnevno pješače iz Jabukovca u školu. Jednog dana učitelj je predložio dfa organiziraju zadrugu koja se sam brine o radu, rtedu i uspijehu svoje zajednice. Nakon komplikacija okmo izbora domaćina koji će voditi zadrugu i perinog podmićivanja da glasaju za njega ipak je izabran Ljuban. Na kraju prvog važnog sastanka Ljuban je pročitao pismo jednog liječnika iz grada. U pismu se poziovalo školu da dođu razgledati higijensku izložbu. Nakon što su sve sredili odredili su dan putovanja 8 veljače. Putovanje je bilo uzbudljivo, Nada koja je imala najljepši rukopis preko cijelog vagona napisala je “Zadruga Ljubanovac” .  U gradu su se osjećali kao u nekom čudesnom svijetu, nakon higijenske izložbe posjetili su novinarsku tiskaru, tvornicu suhomesnatih proizvoda i tvornicu čokolade. Dok su šetali gradom spustila se prava sniježna mećava, zatim su otišli  u kino. Za vrijeme predstave učitelju je pozlilo pa je odvezen u bolnicu. Tako je zadruga prepuštena sama sebi. Nakon toga su djeca došla na kolodvor i prije nego što su ušli u vlak stiglo je pismo od učitelja s porukom ” A vi budite pametni i sad pokažite da ste zadruga i da ćete moći i bez mene kući. Ljubane! ne daj nikome izlaziti iz vagona do našeg sela. Držite se junački”. Kad su krenuli kondukter je rekao Ljubanu da bi snijeg mogao zaustaviti vlak pa bi se putovanje moglo oduljiti. Tada je ljuban naredio da svu hranu skupe na jedno mjesto i dsa je ravnomjerno dijele svakom od djece. Oni koji to neće nisu više članovi zadruge.

Bilo je i takvih koji nisu htjeli dati svoju hranu a predvodio ih je Pero. Toj skupini se pridružila i Draga koja se nije dobro osjećala samo zato što je bila još vijek ljuta na Ljubana. U perrinoj grupi došlo je do nesuglasica, jedanse dječak htjeo vratiti zadrugarima ali ovi ga nisu primili tad je vlak naglo stao. Ljuban je svima podijelio jedan obrok hrane a Perina družina je pojela sve što je imala. Strojovođa i ložač otkopčali su lokomotivu s namjerom da probiju sniježni nanos, ali nisu uspjeli, lokomotiva se zabila u snijeg i nije mogla maketi. Vagoni su ostali bez grijanja. Zavladao je strah od smrzavanja, ali dobili su kantu sa žarom gdje su se mogli grijati i straha je nstalo. Ljuban je zadrugu podijelio u tri grupe, koji su naizmjenice rukama i nogama odgrtali snijeg od lokomotive. Neki su članovi jako ozebli pa su ih smještali u vagon koji su nazvali bolesničkim. Iz Prerine grupe se najprije vrati jedan član, pa onda još trojica. Draga se teško razboljela pa je Ljuban otrčao i prenijeo je u bolesnički vagon. Zajedničkim naporom zadrugara i strojovođe lokomotiva je oslobođena i priključena na vagone, koji su se počeli zagrijavati. Nakon svih uzbuđenja zadrugari su jeli i zaspali u toplom vagonu. To je iskoristio Pero , dovukao se do hrane i počeo krasti, usred krađe Ljuban koji se pravio da spava sčepa Peru ali on uspije pobjeći i sakriti se u zahodu. Ljuban potrča za njim izvuče ga iz zahoda i nastade žestoka tučnjava. Pero je iskočio iz vagona i pao u dubok snijeg i zamalo se ugušio, ali Ljuban se smilovao i izvukao ga. Umjesto zahvalnosti Pero ga pokuša izbaciti iz vlaka, ali nije uspio. Ljuban ga opet istuče tako da je ovaj opet molio za milost i oprost. N kraju se ljuban smilovao dao mu jesti i da spava u vagonu s drugim zadrugarima. Nakon toga konačno stigne pomoć iz grada i vlak kreće put Velikog sela. Na željezničkoj postaji zabrinuti roditelji jedva su dočekali svoju djecu. Svi su se sretno vratili a Ljuban, Draga i Pero po prvi put su išli u svoj Jabukovac zajedno u sankama Perina oca koji se prilično rasrdio na svog sina kad je od konduktera čuo da se on odvajajo od ostalih.

Mjesto radnje – Veliko Selo, grad Zagreb, vlak

Vrijeme radnje – zima, 8. veljače

Glavni likovi – Ljuban, Pero i Draga

Njih troje idu u istu školu i u isti razred. Ista cesta vodi ih do škole ali oni često njome ne idu zajedno u školu. Među njima, kao i među svom djecom, ima puno svađe, prepirke, ljubomore i tučnjave.

Ljuban – vođa zadruge “Ljubanovac”, ponosan što je domaćin zadruge, brine za zadrugu kao otac, pravedan, na početku romana uplašio je svatove, plemenit, strog, ozbiljan, dobar, hrabar, pametan, domišljat, spretan, dolazi iz siromašne obitelji, marljiv (vrijedan), pošten, voli pomagati drugima, daje savjete, voli šale, uredan, voli čistoću i red, voli lijepo mirisati, voli zvoniti zvonom, živahan, pažljiv, odgovoran, ljubazan, nije pohlepan i osvetoljubiv.

– Ljuban je bio vrlo pošten prema družini. Htio je svima pomoći i davao je svima savjete. (Sanja)

– Ljuban je bio iz jako siromašne obitelji i često su mu se rugali zbog toga. Zvali su ga bogec. On je bio jako marljiv i volio je ići u školu. Zbog svoje dobrote i poštenja postao je domaćinom zadruge. Bio je pravedan i iskren. U vlaku je brinuo za sve zadrugare. Nije htio priznati da je zaljubljen u Dragu. (Lea)

– Ljuban je drag zato što je pomagao Dragi dok je bila bolesna. Naredio je svima da mu daju svoje košulje i da ih namoče hladnom vodom. Bio je pošten pa ga je većina izabrala za domaćina zadruge. Bio je pravi prijatelj jer je drugima davao savjete i volio im je pomoći kao što je pomogao Dragi. Bio je vrijedan, pomogao je izvući vlak iz snijega. (Nika)

– Ljuban je bio odgovoran, brinuo se za svoje zadrugare, da stignu kućama živi i zdravi. Bio je pravedan jer je sakupio hranu i odjeću, podijelio ju da imaju svi jednako. Bio je vrijedan jer se cijelo vrijeme brinuo za svoje bolesne zadrugare i išao sa svojom smjenom razgrtati snijeg. (Karolina)

Pero – lukav, zloban, razmažen, sebičan, dolazi iz bogate obitelji, potkupljiv, neuredan, grub, pravi se važan, želi uvijek biti najbolji u svemu, bahat, podmukao, nepravedan, nekulturan, ljubomoran (zavidan), lijen, voli samo sebe, sin jedinac, neiskren, nema osjećaja za druge, podmeće drugima, osjetljiv, svađalica (svadljiv), voli se tući, kada se potuče moli za milost, ratoboran, kukavica, tužibaba, slabić, ne voli Ljubana, nagovara učenike iz razreda da ga izaberu za domaćina, na kraju se popravio.

– Bio je vrlo tvrdoglav, htio je da uvijek bude najbolji i nije bio dobar prijatelj. (Sanja)

– Perini roditelji bili su bogati pa je Pero cijelo vrijeme mislio da je on bolji od ostalih. Podijelio je učenicima iz razreda slatkiše da ga izaberu za domaćina. Na kraju je imao samo jedan glas jer je glasao sam za sebe. Bio je nepošten, neiskren, mislio je samo na sebe i bio je velika kukavica. (Lea)

– Pero nikada nije bio pošten prijatelj jer je uvijek tražio nešto za uzvrat. Bio je škrt, dok su drugi bili u nevolji nije želio dijeliti svoju hranu. Dok su svi zaspali bio je poput lopova, htio je od drugih uzeti hranu. Pero nije bio dobar dječak, bio je protiv svih, zao i izdajica. (Nika)

– Bio je ljubomoran jer su Ljubana izabrali za domaćina. Bio je nepravedan jer je podijelio zadrugu. Bio je zločest jer je pokušao ukrasti hranu i tukao se sa Ljubanom. (Karolina)

Draga – dobra, lijepa, marljiva, bistra, mudra, pametna, voli učiti, domišljata, sviđa joj se Ljuban ali se ipak ljuti na njega, ne voli Peru, nježna, ima kovrčavu kosu, dobra prijateljica, nagovarala je druge djevojčice iz razreda da ju izaberu za domaćina(cu), osjećajna, uvredljiva, ponekad tvrdoglava, shvatila je važnost prijateljstva i zadruge, ponosna, osjetljiva, preozbiljna za svoje godine, kada vidi da je pogriješila pokušava to ispraviti, bolesna, ozdravilaje, na kraju je shvatila važnost prijateljstva i zajedništva.

– Draga je bila dobra i poslušna djevojčica. Na putu iz grada jako se razboljela. Bila je zaljubljena u Ljubana. (Lea)

– Draga nije bila poputdrugih tako glasna, ona je bila tiha. Nije bila gruba poput Pere već je bila nježna. Na tom putovanju se jako razboljela, bila je blijeda, vrlo slaba i imala je veliku vrućicu. Bila je jako dobra djevojčica. (Nika)

– Draga je bila dobra jer se ipak pridružila zadrugarima i molila Ljubana da joj oprosti što je otišla za Perom. (Karolina)

Sporedni likovi

Kondukter – simpatičan, blag, dobrodušan, pun razumijevanja, vjeruje djeci, pouzdan, jako je zavolio Ljubana, brine se za sve putnike jednako brižno, podržavao je i hvalio marljivost djece

– Kondukter u početku nije bio zadovoljan što će tolika djeca putovati njegovim vlakom ali kad je vidio kako su zadrugari složni promijenio je mišljenje. Jako je zavolio Ljubana. (Lea)

– Kondukter je bio pošten i pravedan. Bio je strog i napravio je reda u vlaku. Bio je odlučan jer je donosio prave odluke u najtežim trenucima. (Nika)

– Kondukter je bio pravedan jer kad su se zadrugari podijelili u dvije grupe, omogućio im je da svaka grupa bude u svom vagonu. Bio je dobar zato što je bolesne zadrugare smjestio u topliji vagon drugog razreda. (Karolina)

Učitelj – pokretač osnivanja zadruge, brižan, dobar, plemenit, voli svoje učenike, poticao je djecu na poštenje i zajedništvo

– Učitelj je bio jako dobar prema djeci koju je učio. U gradu se rabolio i morao je ostati u bolnici. Vjerovao je Ljubanu da će se pobrinuti za zadrugu. (Lea)

– Učitelj je imao puno povjerenja u Ljubana pa je zato i Ljubanu poslao pismo dok njega nema da Ljuban bude glavni. I učitelj se razbolio kao i Draga. (Nika)

Ostali učenici (zadrugari) – dobri, pošteni, marljivi,složni, veseli, na kraju pravi prijatelji u razredu. Bili su vjerni i složni jer su vidjeli da zajedno mogu više. (Karolina)

Najdraži lik

– Meni se od likova u romanu najviše sviđa Pero zato što su drugi čistili snijeg, a on je sjedio. Mislim da je on tu pogriješio. Kad se pridružio ostaloj djeci on je to djelomice ispravio. (Martin)

– Moj najdraži lik je Ljuban. Svidio mi se jer se snašao i organizirao smjene zadrugara za razgrtanje snijega. Svidio mi se i zato što se brinuo za bolesne zadrugare. (Karolina)

– Najviše mi se sviđa Ljuban zato što je bio vođa, što se nije htio tući, bio je pristojan. Svi su ga slušali i sa svima je postupao lijepo. (Marko)

– Najviše mi se svidio Ljuban jer je dobar, drag i nije sramežljiv. Pomaže ljudima. (Ema)

– Najviše mi se svidio lik Ljubana zato jer je bio dobar, svima je pomagao, za sve se brinuo i na kraju je sve Peri oprostio. (Petra)

– Ljuban mi se najviše svidio zato što je prema svima drag i što je svima spreman pomoći. (Anita)

Najdraži dio

– Najdraži dio mi je bio kada su bili svati. Ženili su se Draga i Pero. Tu su bili muzikaši, djeveruše i djeveri. Vrištali su, derali se i pištali da je čitav Jarak odjekivao. Draga, mlada držala se zbilja divno i ozbiljno, ali nakostriješeni mladoženja Pero nije nikako pristajao uz nju. Ova mi je knjiga bila super jer je bila ispričana po istinitom događaju i bila je jako zanimljiva. (Ana)

– Najuzbudljiviji dio u knjizi bio je kad su se djeca igrala vjenčanja. Vjenčali su se Draga i Pero. Imali su instrumente za sviranje i bilo je radosno i veselo. Draga nije bila sretna, a druga djeca jesu. Djeca su se jako potrudila da sve izgleda lijepo kao pravo vjenčanje. (Ema)

– Najzanimljiviji dio priče mi je bio kada je Pero bio sav uzrujan zato što je znao da će skoro svi glasovati da domaćin bude Ljuban. (Ivan)

– Najuzbudljiviji dio ove priče bio mi je kada je Ljuban vidio da odgrtanje snijega ide presporo, a Dragi je i dalje bilo loše. Odlučio je da mora ponovno organizirati svoje zadrugare i pomoći u odgrtanju snijega. Odgrtali su ga golim rukama. Neki su plakali, neki su pobjegli natrag ali su desetorica odbacivala snijeg što su brže mogli samo da Draga što prije stigne liječniku. Zadrugari su se vratili u vagon i čekali da strojevi poguraju vlak preko nasipa. Vlak je krenuo, a veselju u vagonu nije bilo kraja. Ljuban je potrčao da vidi kako je Draga. Bio je sretan jer se Draga smiješila i više nije imala temperaturu. (Karolina)

– Najuzbudljiviji dio mi je bio kad su djeca posjetila higijensku izložbu. Nekima je pozlilo gledati pluća, crijeva, mozgove i organe. (Magdalena)

Najtužniji dio

– Najtužniji dio u knjizi mi je bio kada se učitelj razbolio zato što ga je boljelo srce i mogao je umrijeti, a bio mi je super. (Ana)Najtužniji trenutak u knjizi mi je bio kada je Pero pustio svog divljeg psa na Ljubana i kada je na njega bacio veliki kamen. Ja mislim da nije lijepo biti ljubomoran na drugu djecu kao što je Pero bi na Ljubana. Isto tako nije lijepo kada djeca rade ružne stvari jedni drugima. (Stela)

– Najtužniji dio u knjizi mi je bio kada je Draga bila bolesna, a još gore kad je jedno dijete reklo da će Draga umrijeti. Ljuban je Dragu odnio u bolesnički vagon gdje su je utoplili kaputima i stavljali hladne obloge. (Ema)Najtužniji trenutak mi je bio kada su na putu kući morali svojim rukama micati snijeg, a Draga je bila bolesna. (Lorena)

– Najtužniji dio priče mi je bio kada se Draga razboljela, a nisu imali liječnika da joj pomogne. (Ivan)

– Najtužniji dio mi je bio kada je putovanju došao kraj. Tada su se morali rastati od konduktera Lazića s kojim su se sprijateljili. Tužna sam bila i zato jer sada kada su svi bili složni, svatko je morao krenuti svojoj kući. (Karolina)

– Meni je najtužniji trenutak bio kada su se učenici razboljeli. Imali su glavobolje, temperature i još neke mučnine. (Antonio)

Riječ sloga podsjeća me na…

– Mene riječ sloga podsjeća na: slog, složni, složiti se sa nečim, dogovoriti se, to jest da se svi slože i zajedno rade i odlučuju. (Martin)

– Riječ sloga podsjeća me na nešto jedinstveno, zajedničko. Ako ima jedan, imaju i svi ostali. (Antonija)

– Sloga za mene znači prijateljstvo, zajedništvo i razumijevanje. „Kad se mnogo mladih složi tad se snaga stoput množi …” (Petra)

– Sloga je lijepa ljudska osobina kad se ljudi slože oko nekog zajedničkog djela. (Ivana)

– Riječ sloga me podsjeća na igru, zabavu, druženje i prijateljstvo. (Ema)

– Riječ sloga podsjeća me na zajedništvo i prijateljstvo. U davna vremena živjelo se u zadrugama gdje je svaki član imao svoj dio rada, a svi su zajednički uživali njegove plodove. (Anita)

Zadruga je…

– Zadruga je kad se zajednički radi, kad svaki član ima svoj dio rada i sve se zajednički dijeli. Treba da svi jednako rade. Da imaju jednake dužnosti i jednaka prava. Nitko ne smije sebi prisvojiti veće prava ili nametnuti sebe. Treba da se sami brinu za razred, učitelj se ne treba ni u što miješati, on će samo dolaziti i naći sve u redu, čisto, spremljeno i mirno. (Petra)

– Zadruga je skup djece gdje se svi poštuju, pomažu jedni drugima, ne svađaju se. (Nika)

– Zadruga je skupina djece koja su zajedničkim snagama odlučila spasiti vlak iz snježnog nanosa. Djeca se sama brinu o radu, redu i uspjehu svoje zajednice. Svaka zadruga ima domaćina koji vodi zadrugu i brine o radu svakog pojedinca. (Ema)

– Zadruga je organizacija gdje je svaki član imao svoj dio posla, a svi su zajednički uživali njegove plodove. (Martin)

– Zadruga je zajednica u kojoj svaki član ima svoj dio rada, a svi su zajednički uživali njegove plodove. Naš je narod u davna vremena živio u zadrugama. (Patricia)

Naučili smo…

– Čitajući ovaj roman naučili smo da trebamo živjeti u slozi jer jedino tako možemo nešto postići. Ne smijemo ljude ocjenjivati prema bogatstvu. (Patricia)

– Roman Vlak u snijegu naučio me je da se trebam radovati životu, graditi prijateljstvo i ljubav. (Kruno)

– Naučili smo da svima treba pomoći, da se ne tučemo i da ne budemo zavidni drugima. Treba složno raditi. (Antonio)

– Čitajući roman naučila sam da samo prijateljstvom i složnošću možemo riješiti svaki problem. (Stela)

– Iz romana “Vlak u snijegu” naučili smo da je sloga među ljudima jako važna. Naučili smo da je dobro dijeliti s drugima sve. Važno je pomagati jedni drugima, a pogotovo kad su u nevolji. (Marko)

– Čitajući dječji roman “Vlak u snijegu” saznali smo kako žive seoska djeca. Kakve su dužnosti i prava članova zadruge. (Hrvoje)

– Čitajući dječji roman “Vlak u snijegu” naučili smo da se zajedničkim radom može mnogo učiniti, pa čak i onda kada prepreke izgledaju nesavladive. (Ema)

– U ovom smo romanu naučili da velika hvala i podrugljivost ne pomažu previše već da više odmažu, a sloga i dobrota pobjeđuju. (Antonija)

– Čitajući dječji roman naučili smo da se moramo družiti jedni s drugima i pomagati, a ne željeti jedni drugima zlo. (Sandra)

– Čitajući ovaj roman naučili smo da moramo biti složni jer tako možemo riješiti sve probleme. Djeca su bila malena ali složna, uspjela su napraviti veliki posao. Uz njihovu pomoć vlak je puno prije bio oslobođen iz snijega. (Lea)

– U ovom romanu smo naučili da moramo biti složni, da si moramo pomagati, da svi moramo imati ista prava, da svi moramo izvršavati svoje zadatke i onda ćemo postići sve što želimo. (Petra)

– U dječjem romanu “Vlak u snijegu” naučila sam da ako nas više ima i ako smo svi prijatelji da ćemo više toga uraditi dobrog nego više lošeg. (Ana)

– Naučila sam da se sve može postići samo ako to mi želimo. (Magdalena)

– Iz ove knjige naučio sam da kad se ružno ponašaš prema prijateljima bez njih možeš i ostati. Najvažnije je zajedništvo. (Bruno)

– Naučili smo da ne smijemo biti škrti i pohlepni kao što je bio Pero. Svi moramo biti prijatelji. (Nika)

– U romanu “Vlak u snijegu” naučili smo da ne smijemo lagati, biti ljuti i da se sa slogom i zajedništvom može puno napraviti. (Martin)

– Naučili smo da ako radimo skupa, jači smo nego kada radimo svatko za sebe. Važno je zajedno i složno raditi. (Bruno)

__________________________________

Ivana Zglavnik, učenica, 3. raz. – Moja prabaka Dragica

Ja se zovem Ivana. Moja prabaka  Dragica  jednom davno išla je u školu u mjestu Veliki Grđevac i učitelj joj je bio Mato Lovrak. Događaj koji je opisan u dječjem romanu Vlak u snijegu stvarno se dogodio i moja prabaka Dragica učestvovala je u njemu. To mi je ispričao tata. Moja prabaka Dragica njemu je bila baka. Osjećam se ponosno jer imam veze s istinitim događajem opisanim u romanu.

Kao razred dobro su se slagali, ali Pero je bio bezobrazan i zločest. Jednom se učitelj dosjetio da se djeca dogovore i naprave zadrugu. I tako su se dogovorili i napravili zadrugu. Zadrugu su nazvali “ZADRUGA LJUBANOVAC”, a za zadrugara su izabrali Ljubana. Jednog dana djeca i učitelj su se dogovorili da odu  vlakom u grad pogledati u kino film. Krenuše oni u kino. Kad je film završio vraćali su se nazad u Veliki Grđevac. Vlak je krenuo, djeca su se počela veseliti. Došao je kondukter da se upozna sa djecom i učiteljem, međutim učitelj se razbolio i odvezli su ga u bolnicu i tako su djeca ostala sama. Kondukter je pozvao Ljubana da mu kaže da usporavaju, jer bi mogli zaglaviti u snijegu. Nakon nekog vremena vlak stane, a djeca se prestraše. Kondukter dođe i ponovno pozove Ljubana te mu kaže da su se zaglavili u snijegu. Ljuban je morao tu tužnu vijest reći đacima pa se dosjetio da bi i oni mogli biti od pomoći. Predložio je đacima da  rukama pomognu odtrpati snijeg, no Pero se nije složio s tim  te je pozvao osmero đaka i dogovorio se da im oni neće pomagati. Kad je Ljuban rekao da se Pero i osmero đaka preseli u drugi vagon dvije djevojčice su odmah došle k Ljubanu. Nakon toga Pero i šestero đaka preselili su se u drugi vagon.

U vagonu Zadruge Ljubanovac djevojčice su složile na klupicu svu hranu koju su đaci imali. Međutim stroj koji je grijao vagone otkopčao se da pomogne osloboditi vlak, ali se i stroj zaglavio u snijegu, a u vagonima je bilo hladno. Djeca su se dogovorila da naprave četiri smjene, a u svakoj je bilo šest đaka. Skinuli su sa sebe sve jakne i prsluke tako da se smjena koja ide van može toplo obući, jer vani je bilo jako hladno. Djeca koja su bila u vagonima su se smrzavala. I tako su se smjene izmjenjivale i uspjeli su otkopati stroj i priključiti ga za vagone. Kondukter je povremeno dolazio da vidi da li je djeci toplo. Posada je i dalje kopala snijeg da se što prije izvuku.

Djeca su zaspala, a Pero je došao u vagon Zadruge Ljubanovac i počeo im krasti hranu. Kako je Pero krao hranu krao je i naranče, no jedna mu je ispala i probudio je jednog đaka. Pero je brzo pobjegao van, ali prekasno jer se đak probudio i vidio kako Pero trči sa hranom. Odmah je probudio ostale đake. Ljuban se jako naljutio na Peru i posvađao se s njim. Nakon toga kondukter je pozvao Ljubana da mu kaže da je vlak krenuo. Jurili su kroz noć punom parom  tako da su brzo došli kući. Djecu su na stanici dočekali roditelji. Pero i moja prabaka nisu izašli iz vlaka jer je moja prabaka dobila vrućicu pa je zaspala, a i Pero je također zaspao. Dragičin tata je došao po nju, usput je probudio Peru i odnio ih je u saonice. Nakon toga je otišao po Ljubana. Tada su tri đaka s Jabukovca ponovno bila zajedno.

Prabaka Dragica nikada nije puno pričala o tome tako da je tata saznao da je prabaka Dragica bila u tom vlaku od svoje tete Ružice, kćerke od prabake Dragice. Tek kad je tata pitao prabaku o tome ona mu je potvrdila da je to istina. Išli su na izlet u grad i bili su jako uzbuđeni jer se tada nije često išlo u grad. Padao je snijeg i tada se desio taj događaj.

__________________________________

Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. godine u Velikom Grđevcu. Pohađao je nižu bjelovarsku gimnaziju, u kojoj je jednu godinu ponavljao zbog negativne ocjene iz hrvatskog. Potom je završio učiteljsku školu u Zagrebu i 35 godina radio kao učitelj u selima i gradićima sjeverozapadne Hrvatske. Ne čudi stoga što su glavni likovi njegovih romana djeca, a sredine seoske. Počeo je pisati u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada u hrvatskoj književnosti prevladavaju realističke stilske tendencije, i to novele za odrasle. Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali važnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska. U Zagrebu je završio učiteljsku školu. Kao učitelj službovao je u raznim mjestima u Hrvatskoj (Kutini, Velikom Grđevcu, Velikim Zdencima i Zagrebu). Umro je 13. ožujka 1974. godine u Zagrebu. Mato Lovrak je pisac hrvatske dječje realistične pripovijetke i dječjeg realističnog romana: -Slatki potok i druge priče za djecu (Božićni dar) 1930. g, Djeca Velikog sela (kasnije Vlak u snijegu) 1933. g, Družba Pere Kvržice 1933. g, Prijatelji 1946. g, Divlji dječak 1952. g, Anka Brazilijanka 1956. g. i drugi. Najpoznatija Lovrakova djela su Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice.

Ova dva romana snimljena su i kao dječji filmovi. Vlak u snijegu preveden je na njemački, mađarski, makedonski, poljski, češki i slovenski jezik. Družba Pere Kvržice prevedena je na esperanto – Đurđevac 1998. g. U djelima Mate Lovraka nalazimo ljubav za djecu, osjećaj za ljepotu prirode i težnju za socijalnom pravdom. Mato Lovrak, od nekih zanemaren ili nedovoljno vrednovan pisac, desetljećima je nezaobilazno ime školske lektire. Njegova su najvažnija djela tiskana u velikim nakladama. Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali važnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska. Godine 1933. objavio je dva svoja najbolja romana, od 20 – tak koliko ih je napisao. Riječ je o Djeci Velikog Sela romanu kojemu je kasnije dao naslov Vlak u snijegu i Družbi Peri Kvržice.

U njima se djeca, pod prevladavajućom idejom kolektivizacije, udružuju da bi učinila neko dobro. Svladavajući teškoće, unutrašnje i vanjske otpore, družba se zajedničkim djelovanjem potvrđuje i moralno. Lovrak je svoju poetiku utemeljio na konvencionalnim sredstvima. Fabule su utemeljene na životnoj zbilji i ukorijenjene u realnost dječjeg svijeta, s naglašenim socijalnim, humanističkim i optimističnim odrednicama. Rečenica mu je kratka, jezik jednostavan i usklađen s dječjom vizijom svijeta. Nije stoga čudno što su ta dva romana postala i vrlo dobra filmska ostvarenja, a u hrvatsku su književnost za djecu unijela nov model romana kakav najmlađi i danas rado čitaju.

Miloš Crnjanski Sumatra i Objašnjenje Sumatre prepricana lektira

Miloš Crnjanski – Sumatra i Objašnjenje Sumatre

Pesmu Sumatra Crnjanski je poslao Srpskom književnom glasniku, pa je urednik časopisa, Bogdan Popović, pozvao pesnika da u obliku dodatka pesmi, objašnjenja, izloži svoja shvatanja o poeziji i time doprinese razumevanju pesme. U to vreme lirika je napadana zbog njene “tame, nerazumljivosti, dekadentnosti”, pa je razumljiva želja urednika da sam pesnik objasni svoju pesmu koja je, za ono vreme i prilike u srpskoj književnosti, bila dosta neobična.

Objašnjenje Sumatre ima dva dela. Prvi deo je teorijsko-programski: u njemu pesnik iznosi svoje poglede na poeziju, svoj književni program, a to je, ujedno, i program mlade pesničke generacije koja se javlja neposredno posle Prvog svetskog rata. Drugi deo je tematsko-inspirativan: njime pesnik objašnjava podsticaje za rađanje ideje i nastojanje pesme Sumatra. Bez ovog objašnjenja inspirativnih podsticaja bilo bi teško da se pesma shvati i razume.

Teorijsko-programski deo Objašnjenja

U teorijsko-programskom delu Objašnjenja Sumatre sadržana su osnovna književno-teorijska shvatanja nove pesničke generacije.

1.Čišćenje poezije od utilitarističkih nanosa: pesma ne treba da bude politički traktat, ideološko oružje.

– Većina nas, najnovijih, iako se nalazimo na političkoj levici, odbacuje sve korisne, popularne, higijenske dužnosti, koje poeziji, kod nas, ljudi bez osećanja za umetnost, a prepuni sociološkog samoljublja, tako često nameću. Socijalizam, Socijalizam, na primer, mi ne bismo širili lirskim pesmama.

2. Posleratna poezija donosi novi duh, nove misli i zanose; ona je protiv utvrđenih zakona i kanona.

– Položaj, duh, naše poezije, posle rata i, ne mogu a da ne napišem, posle Skerlića, sasvim je nov i izmenjen. Pale su ideje, forme i, hvala bogu, i kanoni!” “Ali su došle nove misli, novi zanosi, novi zakoni, novi morali!…

3. Za nove vrednosti u književnosti, kidanje sa tradicijom, okrenutost budućnosti.

– Mi sad donosimo nemir, prevrat, u reči, u osećanju, u mišljenju (…). Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo strmoglavo u budućnost. Odbacili smo bivše zakone (…). Ne postoje nepromenljive vrednosti!…

4. Stih se oslobađa metričkih stega jer treba da izrazi nove sadržaje, promenljivi ritam raspoloženja, ekstazu stvaralačkog nadahnuća, zvuk i boju stvarnosti i snova.

– Pišemo slobodnim stihom, što je posledica naših sadržaja!

– Bez banalnih četvorokuta i dobošarske muzike dosadašnje metrike, dajemo čist oblik ekstaze.

– Pokušavamo da izrazimo promenljivi ritam raspoloženja…

– Da upotrebimo sve boje, lelujave, boje naših snova i slutnji, zvuk i šaputanje stvari, dosad prezrenih i mrtvih.

5. Težnja za kosmičkim prostranstvima, za dubinama maglovitog i spiritualnog, za neotkrivenim i neiskorišćenim mogućnostima jezika.

– Puštamo da na našu formu utiču forme kosmičkih oblika: oblaka, cvetova, reka, potoka.

– Verujemo u dublji, kosmički zakon i smisao.

– Zato je naša metrika lična, spiritualna, maglovita, kao melodija. Pokušavamo da nađemo ritam svakog raspoloženja, u duhu našeg jezika.

– Stih je naš zanesena igračica, pa svoje pokrete čini u ekstazi.

– Oslobodili smo jezik banalnih okova i slušamo ga kako nam on sam, slobodan, otkriva svoje tajne.

6. Novi sadržaji i “bolesna” raspoloženja izražavaju stanje duha čoveka koji je preživeo rat; cilj poezije jeste da otkriva nove vrednosti.

– Što se, pak, tiče naših, hipermodernih sadržaja, mi ih se ne bojimo. Za njima korača masa onih koji su među lešinama, pod otrovnim gasovima, osetili i te kako “hipermoderne” senzacije (…). Oni su osetili mnogo štošta što se naziva “bolesnim” u poeziji. Mi izražavamo sve što oni još kriju, što ih muči, ali neizbežno sustiže. Tvrdimo, fanatično, da postoje nove vrednosti, koje poezija, oduvek pre nego život, nalazi.

Moderna poezija postaje ispovest novih vera.

Objašnjenje Sumatre, teorijsko-programski deo, izraz je novih nastojanja, raspoloženja i shvatanja mladih pesnika koji su se javili nakon Prvog svetskog rata. Svojim stavom prema dotadašnjoj književnosti i kulturnoj tradiciji, otkrivanjem novih izvora pesničke inspiracije, unošenjem novog ritma i zvuka, zahvatanjem novih sadržaja, težnjom za kosmičkim prostranstvima i daljinama, otkrivanjem neiscrpnih mogućnosti jezika – ova generacija pesnika proklamuje drugačije viđenje književnosti. Otuda je Objašnjenje Sumatre postalo manifest srpske avangardne poezije, jedne ekspresionističke struje koja je dobila i svoje ime: SUMATRAIZAM

Sumatra i Objašnjenje

Uporednim posmatranjem pesme i odgovarajućih odlomaka iz tematsko-inspirativnog dela Objašnjenja Sumatre otkrivaju se izvori inspiracije za pojedine slike i raspoloženja u pesmi Sumatra.

1. Sad smo bezbrižni, laki i nežni.

Pomislimo: kako su tihi, snežni

vrhovi Urala…

Iznuren, nisam mogao oka da sklopim. Dok su oko mene pričali, primetio sam da su i ti glasovi nekako teški i da ljudski govor, pre, nije tako zvučao. Zagledan u mračne prozore, sećao sam se kako mi je moj drug opisivao neke snežne planine Urala, gde je proveo godinu dana u zarobljeništvu. On je dugo i blago, opisivao taj kraj na Uralu. Osetih tako svu tu belu, neizmernu tišinu, tamo u daljini…

2. Rastuži li nas kakav bledi lik,

što ga izgubismo jedno veče,

znamo da, negde, neki potok,

mesto njega, rumeno teče!…

Sećam se da mi je pričao o nekoj ženi. Iz njegovog opisa zapamtih samo njeno bledo lice. U mom sećanju, nervozno, počeše tako da se mešaju bleda lica žena, od kojih sam se i ja rastajao…

Voz je stigao u Srem i prolazio ispod Fruške gore. Neke grane udarale su u okno, koje je bilo razbijeno. Kroz njega je u voz padao vlažan, mokar, hladan miris drveća i čuo sam žubor nekog potoka… Hteo sam da sagledam taj potok što je u mraku žuborio. Učinilo mi se da se rumeni, i da je veseo. Oči su mi bile umorne od nespavanja, a obuzela me je bila teška slabost od dugog putovanja. Pomislih: gle, kako nikakvih veza nema u svetu (…) Ništa ne može da se zadrži. I ja, kud sve nisam išao.

A eto, ovde kako veselo teče ovaj potok. On je rumen, i žubori.

3. Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,

dušu nam uvija, sve tešnje,

beskrajnim mirom plavih mora,

iz kojih crvene zrna korala,

kao, iz zavičaja, trešnje.

A moje misli, jednako su još pratile mog druga na onom njegovom putovanju o kojem mi je, bezbrižan, sa gorkim humorom, pričao. Plava mora, i daleka ostrva, koja ne poznajem, rumene biljke i korali…

Najzad, mir, mir zore, polako je ulazio u mene.

Pomislih: kako li će me dočekati moj zavičaj? Trešnje su sad svakako već rumene, a sela su sad vesela. Gle, kako su i boje, čak tamo do zvezda, iste, i u trešanja i u korala! Kako je sve u vezi, na svetu…

4. Probudimo se noću i smešimo, drago,

na Mesec sa zapetim lukom,

i milujemo daleka brda i

ledene gore, blago, rukom.

Video sam još Mesec, sjajan, pa se i nehotice osmehnuh. On je svud isti, jer je mrtvac.

Ali, u duši, duboko, kraj sveg opiranja da to priznam, ja sam osećao neizmernu ljubav prema tim dalekim brdima, snežnim gorama, čak tamo gore do ledenih gora (…) Kao u nekoj ludoj halucinaciji, dizao sam se u te bezmerne, jutarnje magle, da ispružim ruku i pomilujem daleki Ural, mora indijska, kud je otišla rumen i sa mog lica. Da pomilujem ostrva, ljubavi, zaljubljene, blede prilike. Sva ta zamršenost postade jedan ogroman mir i bezgranična uteha…

Sadržina i značenje Sumatre

U pesmi se stiču život, stvarnost, doživljaj, na jednoj strani, i duševno stanje, raspoloženje, nemir duše, na drugoj strani. Ostvaren je paralelizam spoljašnjeg doživljaja i unutrašnjih stanja, ali i paralelizam raspoloženja – stalno se smenjuju svetlo i tamno, radosno i tužno.

Već u prvoj strofi

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.

Pomislimo: kako su tihi, snežni

vrhovi Urala…

u pesnikovom biću je bezbrižnost, lakoća i nežnost pri sećanju na tihe, snežne vrhove Urala: ostvaren je potpuni sklad unutrašnjeg i spoljašnjeg, trenutnog raspoloženja i misli o ranijem doživljaju. Unutrašnje stanje bezbrižnosti, lakoće i nežnosti izazvala je slika Urala sa snežnim vrhovima. Doživljena tišina snežnih vrhova budi osećanje smirenosti, opuštenosti, mirnoće duha i tela. Ali misao o Uralu je motiv da se javi niz asocijacija o već doživljenom i da ožive slike i nanovo se probude osećanja koje su te slike budile.

Prvo što se javlja u sećanju je “bledi lik” iz neke večeri pesnikovih lutanja, susreta i doživljaja. Taj lik je bled jer je to lik žene (čistota, nežnost, čežnja, lepota), ali i zato što je izgubljen (daljina, zaborav, nestajanje). Saznanje da njega više nema izaziva tugu, ali je tu odmah i nadoknada (Rastuži li nas… znamo da…): saznanje, da, negde, neki potok, mesto njega, rumeno teče”. Bledilo sećanja i bol zbog zaborava bivaju potisnuti jedrom slikom potoka – simbolom žuborenja, življenja, postojanja. Potok je asocijacija na zavičaj, nežnost i toplinu.

Bledi lik žene podstiče nemir ljubavi, osećanje usamljenosti, napuštenosti i teskobe, ali taj nemir smiruje mir plavog morskog prostranstva iz koga se “crvene zrna korala / kao, iz zavičaja, trešnje…”

Korali i trešnje su dve slike koje združuje sličnost i različitost. Zajedničko im je crvenilo, različitost je u doživljaju: korali su u onim nekad “viđenim” daljinama za kojima se i sada čezne, a trešnja je u zavičaju, u sadašnjem trenutku povratka. Korali su u onome što je bilo i nestalo, trešnja je u onome što će doći i biti. Trešnja i koral spajaju zavičaj i daljine, čežnju za lutanjima, ali i nostalgiju za zavičajem. Svetovi su jednako bliski i dragi ako se u njima može naći ljubav, nežnost, razumevanje, toplina ljudskog srca. Novu snagu daje jedrina i sočnost zavičaja: trešnja budi asocijacije na boju (crvena), svežinu, sočnost, lepotu.

Nemir lutalice i čežnja za daljinama i putovanjima toliko su snažni da svako buđenje i viđenje meseca opet izaziva sećanje na viđene krajeve i ljude. Pesnik se poistovećuje sa Mesecom i miluje daleka brda i ledene gore: to je izraz njegove čežnje za putovanjima i daljinama, njegove ljubavi za sve što je ljudsko. Ono što je daleko može biti i sasvim blisko, svet je prostran, ali ne toliko da se ne može dosegnuti. Biće postaje deo toga sveta. Sve se eterizuje – gubi čvrstinu, oblik; sve lebdi i pretvara se u jedno večno “sad” i sveobuhvatno “mi”.

Lako se uočava bliskost misli iskazanih u teorijsko-programskom delu Objašnjenja Sumatre i slika u pesmi Sumatra. Ona je u pravom smislu i programska pesma jer se u njoj ostvaruju ne samo postavke iz Objašnjenja, nego i neki elementi poetike ekspresionizma.

a) Nova metaforičnost, slobodan stih, ekstaza, promenljivost raspoloženja, spiritualnost (maglovitost, neuhvatljivost), lelujavost boja, kosmička prostranstva, nov jezik i nova izražajnost, aktuelnost sadržine, ispovedni ton, lični svet i doživljaj.

b) Ekspresionizam je književni pravac koji je privukao mlade posleratne pesnike, a Objašnjenje Sumatre Miloša Crnjanskog, koje je postalo manifest sumatraizma, sadrži mnoge književnoteorijske i programske postavke ekspresionizma: kidanje sa tradicijom, okrenutost budućnosti, razbijanje ustaljenih pesničkih formi, nove sadržine i nova raspoloženja, karakteristične boje (crvena, plava, bela), težnja za visinama i daljinama, težnja za kosmičkim prostranstvima. Svi navedeni ekspresionistički elementi našli su mesto u pesmi Sumatra.

v) nežni, bledi lik, potok, jutro, plava, plava mora, Mesec, daleka brda, ledene gore / nežnost, težnja za daljinama i kosmosom.

bela – nežni, snežni vrhovi Urala, jutro, ledene gore / nežnost, čistota, daljina, čežnja.

rumena crvena – rumeno teče, crvena zrna korala, trešnje / život, svežina, zdravlje. snaga, svežina, zavičaj, jedrina.

Sumatra je ostrvo u Malajskom arhipelagu. Ova geografska činjenica nema materijalnu ni asocijativnu podlogu u pesmi: ovo ime se i ne spominje. Ali je to daleko ostrvo simbol daljine, putovanja, tajne; Sumatra je želja za putovanjem, iskustvo sažeto u jednoj slici; Sumatra je ljubav za čoveka, onoga dalekog i nepoznatog; Sumatra je svet u kome se živi, svet koji je ostao iza nas, svet koji je ispred nas – to je prošlost (doživljeno), sadašnjost (življenje) i budućnost (čežnja) u jednom biću; Sumatra je slika bogatstva, raskoši, egzotike. Raščlanjivanje reči Sumatra (S – UMA – TRA) upućuje na stav ustajalih duhova prema novoj poeziji koja je, prema njima, buncanje, TRA-bunjanje onih koji su sišli S UMA.

Pesma Sumatra nudi misao o novim govorenjima, novim svetovima, mislima i sadržinama. Ona nudi i misao o jedinstvu sveta, o kosmičkom jedinstvu, o sjedinjavanju svega i univerzalnoj povezanosti. Ljubav je ovde nezadrživa, ona preliva i daleka brda i udaljena mora. Pesma je proizašla iz jednog konkretnog doživljaja, ali nije ostala samo na njemu: vinula se u kosmičke visine i izrazila svu širinu opšteljudskog i univerzalnog.

__________________________________

Miloš Crnjanski – Sumatra

Sumatra je nastala kao lirska pesma i odjek osećanja mladog čoveka koji je preživeo golotu Prvog svetskog rata i vratio se svom domu pun uspomena na to, ali i na predele, zemlje i ljude koje je putujući nazad sretao, upoznavao i voleo. Igrom sudbine, ona postaje programska pesma jer predstavlja primer jednog stava, ideje i životne filozofije u koje je Crnjanski verovao i sve to objedinio pod zajedničkim imenom SUMATRAIZAM. Do toga je došlo slučajno, jer kada je Crnjanski otišao u Srpski književni glasnik 1920. sa svojim rukopisima, tadašnji urednik Bogdan Popović predložio mu je da uz svoju pesmu napiše i jedan dodatak u kome će objasniti svoja shvatanja poezije i stvaranja poetskih dela, njihovog oblika, smisla, cilja i funkcije u umetnosti i društvu. Od tada pesma Sumatra i ovaj tekst koji je štampan pod naslovom Objašnjenje „Sumatre” idu uvek jedno s drugim u tumačenjima i analizama.

Pesma počinje jednim umirujućim, snenim tonom: Sad smo bezbrižni, laki i nežni… Odmah vidimo sliku jednog pejzaža: vrhovi Urala pod snegom. To je pejzaž koji izaziva smirenost duše, ali nas uvodi i u prostor sećanja i uspomena, jer već sledeća strofa govori o tuzi koju lirski subjekat nosi iz svoje prošlosti. Tu se pojavljuje neki bledi lik “što ga izgubismo jedno veče”. Lik je bled jer je daleko, i vremenski i prostorno, deo je prošlosti (nepovratno izgubljene i neponovljive), ali takođe, iz Objašnjenja se dosećamo da je to istovremeno i lik žene. Pesnik je na stanici u Zagrebu, čekajući voz za povrtak kući, sreo svog dobrog druga, koji se isto tako vraćao iz rata. Taj mladić mu je ispričao svoje doživljaje i uspomene tokom putovanja nazad u otadžbinu. Spomenuo je i neku ženu koju je voleo pod padinama Urala, a koja je ostala negde sama, u nekoj planinskoj kućici u snežnom Tobolsku… Ništa što volimo ne možemo da zadržimo. Tada se i Crnjanski setio nekih žena koje je voleo, ili bar sretao usput na raznim stanicama u ko zna čijim gradovima. To je taj bledi lik, ne neka određena žena, već sve žene koje su mu nekada bile drage, ili bar dopadljive, pa ih je zbog nečeg upamtio. Sve one vremenom su u sećanju ostale samo kao bledi lik i ništa više. Mećutim, nije sve ni tako beznadežno ni tužno, jer već u sledećim stihovima nudi se uteha: – znamo da, negde, neki potok / mesto njega teče!

U ovim stihovima krije se osnovna misao sumatraizma. Sumatraizam polazi od univerzalne povezanosti svega na ovom svetu. To je kosmička ideja da su sve stvari i pojave međusobno povezani i zavise jedni od drugih bez obzira na daljinu. Jer, ako smo na jednoj strani sveta izgubili neki lik,sa druge strane sveta umesto njega teče jedan potok (voda je večito živa, ona nikada ne umire, stalno je u promeni i u pokretu).Isto tako su povezani oni korali i trešnje iz zavičaja iz sledeće strofe. Jutro u tuđini, more sa koralima crvene boje, ali iste te boje su i trešnje iz dobro poznatog zavičaja. U poslednjoj strofi pominje se Mesec, kao i u Objašnjenju.

– On je svud isti, jer je mrtvac.

Mesec sija, kao i Sunce, ali njegova svetlost ne greje, zato je on mrtvac i zato nema tu sposobnost transformacije kao druge pojave na svetu (trešnje i korali, lik i potok, daleka brda, ledene gore, tihi, snežni vrhovi urala i Fruška gora). Evo kako je Crnjanski to slikovito rekao na kraju Objašnjenja:

Ali, u duši, duboko, kraj sveg opiranja da to priznam, ja sam osećao neizmernu ljubav prema tim dalekim brdima, snežnim gorama, čak tamo gore do ledenih mora. Za ona daleka ostrva, gde se događa ono što smo, možda, mi učinili. Izgubio sam strah od smrti. Veze za okolinu. Kao u nekoj ludoj halucinaciji, dizao sam se u te bezmerne, jutarnje magle, da ispružim ruku i pomilujem daleki Ural, mora indijska, kud je otišla rumen i sa mog lica. Da pomilujem ostrva, ljubavi, zaljubljene, blede prilike. Sva ta zamršenost postade jedan ogroman mir i bezgranična uteha.

Ova pesma nije programska samo zbog smisla i novih tema, nego potvrđuje i nove stihove i strofe, kakvi dosad nisu viđeni u našoj poeziji.

Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo, strmoglav, u budućnost. Odbacili smo bivše zakone… Odelili smo se od ovog života, jer smo našli nov. Pišemo slobodnim stihom, što je posledica naših sadržaja! Tako se nadamo doći do originalnih, a to znači i “rasnih”, izraza. Nismo odgovorni za svoje “ja”! Ne postoje nepromenljive vrednosti!

Bez banalnih četvorokuta i dobošarske muzike dosadašnje metrike, dajemo čist oblik ekstaze. Neposredno! Pokušavamo da izrazimo promenljivi ritam raspoloženja, koji su, davno pre nas, otkrili. Da damo tačnu sliku misli, što spiritualnije! Da upotrebimo sve boje, lelujave boje, naših snova i slutnji, zvuk i šaputanje stvari, dosad prezrenih i mrtvih. U formi to nije bogzna šta! Ali, delimo ritam sunčanih dana, od večernjih ritmova. Ne mećemo sve to u pripravljene kalupe.

Opet jednom puštamo da na našu formu utiču forme kosmičkoh oblika: oblaka, cvetova, reka, potoka. Zvuk naših reči nerazumljiv je, jer se navikao na menjački, novinarski, zvanični, smisao reči…

Iz svega što Crnjanski u ovom pasusu navodi zaključuje se da zapravo taj moderan stih, koji je slobodan, nema rime ni metra, zavisi od sadržaja onoga što se piše. Možda stihovi novih, tada mladih pesnika, kakav je bio i Crnjanski, nisu savremenicima bili dovoljno razumljivi, ali to je zato što su ljudi bili naučeni na birokratski jezik kakav se sretao u štampi. Međutim, novi pesnici, oni koji su se vratili iz rata sa svim užasima u srcu kojima su bili svedoci, ne mogu svoje misli i ideje da ukalupe u dosad postojeće modele stihova. Oni žele da govore o svojim snovima, slutnjama, da govore o onome što je dosad bilo prećutkivano, prezreno ili šaputano. Za nove misli i ideje potreban je i novi spoljašnji oblik. Ili, kako bi teoretičari književnosti rekli: forma je podređena smislu.

__________________________________

O TAKOZVANOM SUMATRIZMU

Iako se o takozvanom “sumatraizmu” Crnjanskog već prilično pisalo, postoji uverenje da je njegovo prisustvo u delu ovog pisca “samo delimično i fragmentarno”, a da je u delima njegovih savremenika – neznatno. I jedno i drugo je pogrešno.

Osnovna nit “sumatraizma”: “sve je u vezi” provlači se, čak i tako doslovno ispisana, kroz celo delo Crnjanskog: pesme (na primer, Vetri, Serenata, Bolesni pesnik, Na ulici, Ljubavnici, Sumatra, Stenje, Bespuće, Stražilovo itd.), prozu (Dnevnik o Čarnojeviću, Seobe i dr.), putopise (Pisma iz Pariza, Piza, Siena itd.), sve do raznih članaka.

Izvori tog novog pesničkog osećanja su višestrani. Ono je, pre svega, u dubljem smislu – posleratno: “I Sumatra i njeno objašnjenje – kaže Milan Dedinac – pre su izraz jednog opštijeg duševnog raspoloženja koje su mnogi mladi ljudi bili poneli iz ratnog bezumlja kao nejasno ali veoma bolno iskustvo.” Nasuprot ratnoj razbijenosti, pojedinačnosti, slučajnosti, mržnji – osetila se potreba za pronalaženjem nekog višeg reda, pravilnosti i, pre svega, ljubavi. Bezbrojne “veze” Crnjanskog veze su ljubavi, koja je svuda i sve: “jedno jedino, nepomično i neprekidno”.

Tu su, zatim, pojačani posleratni dodiri, upoznavanja i prožimanja, one “veze duhova” za koje je Marko Ristić smatrao da su “jedino na svetu što je možda plodnije od veze tela”. Kidajući neizbežno neke spone (sa neposrednim domaćim prethodnicima i savremenim čitaocima), oni izgrađuju druge, daleko šire (…).

Koliko je, pored sve “modernističke” obojenosti, sumatraizam nešto drevno i večno-pesničko, može da pokaže i ovaj primer. Stih Crnjanskog iz jedne od prvih njegovih pesama, Vetri: “Smrt moja zavisi od pevanja tica”; iako deluje smelo, istorodan je sa mnogim narodnim pesmama (i verovanjima) o pticama-zloslutnicama (gavranovi, na primer), tj. glasnicima nepoznatih, viših sila.

Osobenost sumatraizma u našoj književnosti, spolja uzevši, jeste njegov pritajeni otpor prema “predratnom”. Predratnoj književnosti, naglašeno razumski usmerenoj (i usmeravanoj!), Bodlerove “korespondencije” su bile daleke, pa čak i onim pesnicima koji su inače smatrani bodlerovcima (Rakić, Pandurović). Zanimljivo je da Sima Pandurović ima upravo pesmu koja izričito izražava to shvatanje sveopšte povezanosti i međuzavisnosti, i koja se čak zove Veze, ali – tek dobrih desetak godina posle rata, dakle, već uveliko i posle sumatraizma! Još jedan dokaz koliko je ovaj “posleratni”.

Unutrašnju (pesničku) oeobenost sumatraizma, posebno Crnjanskovog, čini njegovo novo i smelo uočavanje vrlo određenih i, na prvi pogled, vrlo čudnih, “veza”, zalaženje u pojedinosti, i izvesno opšte pomeranje, razmeštanje, rasplinjavanje, oslobađanje stvari od njihovog oklopnog, okamenjenog mira na koji ih naše siromašno “iskustvo” i – sestra ovoga – pozitivistička “nauka” osuđuju.

Tema slobode i oslobođenja, jedna od velikih tema našeg modernizma, kao da je suprotna “vezama”. U stvari, to je tako samo na prvi pogled. Ako na najvišem, onostranom, večno-svemirskom planu sve ostaje iznutra povezano i srodno, to nije nikakav razlog da se pojedinac u okvirima građanskog društva ne oseća, tj. teži da se oseća (i ponaša!) U najvećoj meri slobodno, odnosno — oslobođeno. Ratna zla, razaranja i razočaranja imala su tu dobru stranu da su čoveku, tako često utonulom u zablude i zamke, pomogla da iz nekih od ovih izađe. Sloboda, shvaćena kao oslobođenje od bilo kakvog “ozgo” nametnutog “reda”, pa čak i od ne znam kako plemenitog “služenja”, pokazuje se kao nešto najdragocenije. “Mi ulazimo u haos, u beskrajno oslobođenje svega od svega”, pisao je Vinaver u Manifestu ekspresionističke škole. “Bože, oslobodio sam se svih veza, svih morala”, uzvikuje pobedonosno mladi Rastvo Petrović (Svi su članci prazni u Otkrovenju, 1922), dok u isto vreme Rade Drainac, osnivajući svoj kratkotrajni hipnizam, obeležava ovaj kao “slobodu beskraja”.

Ta nova, lutalačka sloboda, kao obasjanje i opsesija, dolazi, možda, najviše do izražaja u delu Crnjanskog. Ovo je prožeto čežnjom za nekom potpunom, nepostojećom i nemogućom slobodom, daleko ispred i visoko iznad svih potčinjenosti, zavisnosti, uslovljenosti. Pesnik propoveda nevezivanje ni za šta, tj. odbacivanje svega što može da sputa: bliskih bića (“Ulice su nam deca i druzi”, kaže se u Dosadi); primamljive građanske udobnosti i sjaja (u Mizeri lična nesreća je čin svesnog izbora i opredeljenja, u ime slobode); najzad, i samog zavičaja, koji, ma koliko slućen i žuđen, takođe dolazi pod udar sumnje:

– Kao da je zavičaj prazna reč, i nezavisno nešto, i kao da postoji samo, nepromenljivo i večno, Sloboda.

Već od početka sloboda je za Crnjanskog metafizička želja da se dosegne do beskraja sveta, do nematerijalne srži stvari:

…nehud dalje, sa ovoga sveta

U slobodu kud nad nama grane jezde,

U prah mirisan, kud lipe raspu zvezde.

(“Ja, ti i svi savremeni parovi”)

Tako na kraju za Crnjanskog i njegove drugove pesma postaje veliki čin slobode, tačnije – oslobođenja: od nasleđa i “adeta”, od svih veza i obaveza (književnih, otadžbinskih, ljubavnih itd.); od ranije strogo shvaćenog smisla. Ona, pesma, ostaje samo kao slobodno lebdenje, čist “leprš”. Tu negde, oslobođeni svega svakodnevnog i “zemaljskog”, pesnik i pesma se strasno, opojno predaju večnom: biljkama i vetru, zvezdama, nebu. I tu sasvim prirodno dolaze sumatraizam, i “veze”. Ove su, očigledno, ponajmanje mudračko učenje, a ponajviše pesničko osećanje; i koliko sadržaj, ne manje stil: nije li ceo način pisanja Crnjanskog, sav od izvesne labave povezanosti i povezane labavosti, suštinski “sumatraistički”?

____________________

Miloš Crnjanski – Sumatra

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.

Pomislimo: kako su tihi, snežni

vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,

što ga izgubismo jedno veče,

znamo da, negde, neki potok

mesto njega teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,

dušu nam uvija, sve tešnje,

beskrajnim mirom plavih mora,

iz kojih crvene zrna korala,

kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,

na Mesec sa zapetim lukom.

I milujemo daleka brda

i ledene gore, blago, rukom.

_________________________________

Miloš Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893. godine u Čongradu, u Mađarskoj, u osiromašenoj građanskoj porodici, a odrastao je u Temišvaru, u patrijarhalno-rodoljubivoj sredini koja će mu kult Srbije i njene prošlosti usaditi u dušu kao najdražu relikviju. Najdublje i najtrajnije senzacije svojih dečijih i dečačkih godina doživljavao je u tipično nacionalnim i verskim sadržajima: crkvena škola, ikona svetoga Save, tamnjan, pravoslavno srpsko groblje sa ritualom sahrane i zadušnica, večernje priče i pesme o Srbiji, hajdučiji i nabijanju na kolac – sve se to u dečakovim emocijama pretvaralo u trajan nemir i nepresušan izvor nada, radosti, sumnji, razočaranja i podizanja.

Na samom početku Prvog svetskog rata Miloš Crnjanski je doživeo odmazdu austrijskih vlasti zbog Principovih revolverskih hitaca u Sarajevu, ali umesto tamničkog odela obukli su mu uniformu austrijskog vojnika i poslali ga galicijski front da juriša na Ruse. Veći deo vremena iz tih tragičnih ratnih dana Miloš Crnjanski provodi u samoći ratne bolnice, više uz miris jodoforma nago baruta, da bi se tek pred sam kraj rata obreo i na italijanskom frontu. U njegove uspomene neizbrisivo su se utisnuli prizori ratne pustoši.

I u poeziji i u životu on živi kao sentimentalni anarhist i umoran defetist koji sa tugom posmatra relikvije svoje mladosti, sada poprskane krvlju i poljuvane u blatu. Osećao se tada pripadnikom naprednih društvenih snaga i glasno se izjašnjavao za socijalizam, ali njegovo buntarstvo iz tih godina bila je samo “krvava eksplozija” nekog nejasnog društvenog taloga donesenog iz rata. Književno stvaranje Miloša Crnjanskog u tom periodu bilo je krupan doprinos naporu njegove generacije da se nađe nov jezik i izraz za nove teme i sadržaje.

Drugi svetski rat i dugi niz poratnih godina Miloš Crnjanski je proveo u emigraciji u Londonu, odakle se vratio svojoj zemlji 1965. godine. U traganju za obalama svoga života, on je s radošću ugledao Beograd koji je u njegovoj nostalgiji blistao “kao kroz suze ljudski smeh”. U stihovima posvećenim Beogradu on je potresno i nadahnuto izrazio svoja osećanja povratnika sa duge životne odiseje…