O djelu: Legenda o Ali paši je djelo napisano u 3 djela, u prvom
djelu se opisuje mladost glavnog lika i njegova neuzvraćena ljubav prema Almasi.
Prvi dio se završava odlaskom Alije u Travnik na čuvanje begovog imetka. Drugi
dio počinje otapanjem snijega i dolaskom proljeća. Almasa se razvodi od Ismeta,
Alija se vraća u Sarajevo, doživljava spletke kadije i španjolskog trgovca.
Treći dio donosi rasplet, Almasa se udaje za Aliju, malo poslije toga on odlazi
u Tursku, vraća se nakon 3
godine.
Autor: Enver
Čolaković
O Autoru: Rođen je u
Budimpešti. Srednjoškolsko obrazovanje započeo je u Sarajevu a završio u
Budimpešti u kojoj je studirao matematiku i fiziku. U Zagrebu je sturdirao
historiju. Veći dio života proveo je u Sarajevu i Zagrebu. Prve pjesme napisao
je i objavio na mađarskom. Pisao je poeziju i na njemačkom jeziku. Radio je kao
profesor, režiser, lektor i urednik. Napisao je romane: Legenda o Ali paši, Mali
svijet, komediju: Moja žena krpi čarape. Živio je od 1913 do
1976.
Vrsta književnog djela:
Roman
Struktura književnog djela: Roman je napisan u 3
dijela
Vrijeme radnje: Period osmanske
vladavine Bosnom
Mjesto radnje: Sarajevo,
Travnik
Likovi: Alija Leptir, Almasa,
Ismet-efendija, Ali-hodža, Omeraga, Mula-Hasan dedo, kadija, franjevci, Ješua,
Manda mještani, trgovci, bakali..
Tema:
Put Alije Leptira od hamala do paše
Ideja: Nikada ne
treba prestati gubiti nadu, Zdravlje je važnije od bogatstva, Da bi stekli
nečije povjerenje moramo vjerovati, Prava ljubav ne bi trebala poznavati
razlike
Analiza
likova:
Alija Leptir: Hamal,
odrastao bez roditelja. Čiste i dobre duše, spreman pomoći. Radio je za onoliko
koliko mu se da. Zna čuvati tajne. Dugo je patio zbog neuzvraćene ljubavi prema
kćeri bogatog bakala. Jedini čovjek koji je stekao barem malo povjerenja
Hasan-dede. Život mu se naglo mjenja kada odlazi da živi kod Ali-hodže. Od njega
je puno naučio, poštovao ga je kao oca, tako ga je i zvao. Puno je slušao i
učio, željan znanja. Upravo na nagovor Ali-hodže odlazi u Travnik da čuva begovo
imanje i pokuša zaboraviti Almasu. Vraćajući se iz Travnika spašava živote
franjevcima od kojih dobija vreće zlatnika. Sada kada je imao novaca, kupuje
Hasan dedinu kuću. U njoj prolanazi ogromnu količinu bogatstva. Plaća ratni
porez za čitavo Sarajevo. Ženi se Almasom, nedugo nakon toga odlazi u Stambol i
postaje paša. Vraća se nakon tri godine sa misterioznim ožiljkom na
čelu.
Almasa: Kći Omerage, nadaleko
poznatog i bogatog bakala. Zaljubila se u Ismet-efendiju, neznajući za njegovu
urođenu bolest. Nakon ašikovanja udaje se za Ismet-efendiju. Tada joj se život
pretvara u pakao. Nazad nije mogla, jer je otac Omeraga rekao prije udaje da mu
se ne vraća. Često se osamljivala i plakala. Svog muža je zamrzila, jer je
mislila da ju je on oženio da izliječi svoju bolest. Nakon izvjesnog vremena
vraća se kući. Jedina radost joj je postala razgovor sa Ali-hodžom. On joj je
rekao za Leptirovu ljubav prema njoj. Vremenom se i ona zaljubila u Aliju i
jedva je čekala da se vrati iz Travnika. Udaje se za Aliju ali radost joj je
kratko trajala. Alija odlazi u Stambol. Rodila mu dijete i s njim je zajedno
čekala pašu da se vrati.
Ismet-efendija:
Imam u obližnjoj džamiji. Zaljubljen u Almasu. Od djetinstva ga mori bolest
padavice (epilepsija) koji ne može kontrolisati. Živi sa majkom pokušavajući da
izliječi svoju bolest. Alija Leptir ga je jednom vidio prilikom manifestacije
bolesti, Ismet ga je zamolio da to nikom ne govori. Na nagovor majke Ismet ne
govori Almasi svoju bolest vjerujući da će ga ona izliječiti. Ispostavit će se
da mu je to života greška koja će uništiti 5 života. Svoj, majkin, Almasin,
almasinih roditelja. Kada čitava čaršija sazna za njegovu bolest, povlači se sa
mjesta funckije imama, nedugo zatim razvodi se od Almase. Bolest se sve češće
javlja. Osjeća da mu se bliži smrt. Prodaje imanje i zajedno sa majkom odlazi iz
Sarajeva. Zadnji dan u Sarajevu stiže pismo od Alije iz Travnika u kojem, između
ostalog, stoji i lijek za Ismetovu bolest.
Ali-hodža: Lokalni hodža, pisao je molitve za skidanje zapisa i
uroka. Nadaleko poznat. Plemenit čovjek, imao je velikog uticaja na Leptira i
Almase. Uticao je na Almasu da zavoli Aliju, kao i na Omeragu da dovede kući
Almasu. Nakon što mu se i druga kći udala, pozvao je svog imenjaka, Aliju
Leptira da živi kod njega. Davao mu je savjete i podučavao ga svemu što zna.
Pronašao mu je "posao" u Travniku. Umro je dok je Alija bio u Stambolu. Od čega?
Od sreće, kažu.
Omeraga: Otac Almase.
Kada se Almasa htjela udati, jasno joj je rekao da mu se ne vraća. Brinuo se o
Hasan-dedi dok je Alija bio u Travniku. Mnogo se pormjenio gledajući dedu kako
se rastavlja od dunjaluka. Na nagovor Ali-hodže jedne zimske noći otišao je svom
zetu, Ismet-efendiji u posjetu. To mu je inače bila prva posjeta kćerci. Tu noć
se uvjerio koliko mu kći pati, saznao je sve. Pregazio je ponos i obraz te tu
noć odlučio da Almasu dovede kući. Na nagovor Ismet-efendije i Ali-hodže ostavio
ju je još par dana. Tu istu noć mu je imovina izgorila u požaru. Rekao je da mu
je teže palo to što je obraz
izgorio.
Mula-Hasan dedo: Misteriozni
starac iz sokaka. U kasnim godinama se nastanio u Sarajevo. Čitav život je
vrijedno radio, ne da bi trošio. nego da bi imao. Tvrdac, pohlepan, škrt,
sumljičav, nezahvalan su samo neke od osobina kojima se može opisati Hasan. Imao
je pun podrum zlata i ćilima, ali je žalio kupiti hljeb. Imao je kuću, ali je
spavao u jednoj sobici. Imao je jorgan, ali ga je čuvao za teške zime. Imao je
novaca, ali je Aliji dao lažni, bakreni zlatnik. Par puta je vodio Aliju u tajne
odaje pune zlata i ćilima tako što bi mu stavio povez preko očiju. Tako ga je
jedne prilike htio ubiti i sahraniti među svojim blagom. Ali Leptir je pao
ćilime. Dugo je umirao i dozivao Aliju dok je buncao.
Moguća pitanja
Iz koje zemlje ne Mula Hasan dedo došao u Bosnu? -Nije
navedeno
Šta je Alija radio u Travniku? -Čuvao begovo
imanje
Kako je Omeraga podnio gubljenje imetka? -Mirno, shvaćao
je da je to od Boga.
Kako završava lektira? -Završava dolazkom
Ali-paše u Sarajevo
Šta su svi primjetili na Aliji toga dana
kada se vratio? -Ožiljak na čelu.
Kada se Alija vratio iz
Stambola gdje su bili Almasini roditelji? -U Arabiji.
Je li
Alija bio svima drag prije nego je postao bogat? -Jeste.
Kako je
završio Ješua? -Poludio je jer nije moga podnijeti da se nije dokopao
Odabrani citati:
Jer na četiri direka stoji čitava zgrada ljudskog života, tako veli
Ali-hodža Misirlija. A pametan
je on i ilumli čovjek. Prvi direk, direk duše,
jest ibadet: pet vakata
namaza na dan i trideset dana posta uz sveti Ramazan.
Drugi direk,
direk srca, jest ahlak, poštivanje Boga i bližnjih i čuvanje
sebe od
harama. Treći direk, direk tijela, jest rad, poslovanje, kojim se
idara
stječe. Četvrti direk, direk kuće i površitelj njezin - to ti je žena.
Njezino
carstvo je kuća, kao što je muško čaršija. A teško onoj zgradi u
kojoj
jedan direk nedostaje!
(18)
Svaki babo došao među
svoju djecu. Večera se zajedno za
okruglom sinijom, a mrak se tek pojavljuje
tamo iza brda... Sokaci su
tihi, pusti... A kasnije? ...
Tamo poslije
jacije, posljednje molitve, nakon koje stariji traže
ložnice, mladima se tek
tada razmili. Tada počinje život ašikovanja i
sevdisanja, život Bosne, život
toplih šapata, život zadovoljne i
milovanja žedne mladeži...
(20)
Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je
ustrajna, podmukla, baš kao
i bol, baš kao i čežnja... Počinje tinjanjem
najmanje, skoro nevidljive
žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma
šta u blizini, pa klizi
podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa
se naglo
razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja
nosi
sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo
tjelesna:
počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem,
trzajem u
nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do
teškog
oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je
takva:
počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči,
u
vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa
na
um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim
čezneš,
ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek
ravnodušan,
nesretan i tup... Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.
(160)
- Ne prenagljuj, babo. Hvala Bogu, vidim, tvoja pravednost je
velika, islamska. Govoriš kao da iz ćitaba vadiš. Ali život nije
tako
pravedan. Život je, dragi babo, sagrađen na ljudskom srcu, na
ljudskom
nefsu i na našim željicama, žudnjama i strastima. A one često nisu
baš
takve kako je Allah Milosni odredio... Lahko je, moj babo,
nekog
otjerati na stranputicu, a teško ga je s nje vratiti. More biti je i
mene
moje srce navelo na laž, iako mi je pamet govorila dan i noć:
»Priznaj
joj... Bolje da od tebe čuje nego od drugoga...« Ali kad sam joj
pod
ašikli pendžer dolazio i čuo njezin glas, onda mi je srce govorilo:
»Zar
nju ucviliti tvojom bolesti? ...« Eh, hotio sam i da je ne uzmem, ali
opet
je srce nadjačalo... A u nje, vidiš, opet bilo naopako. Njezina
pamet,
svijest da bolesnik nije insan, već patnik i bijednik, nadjačala srce,
koje
govori: »tko je drag, drag je i goropadan, drag je i star, drag je
i
bijedan...« (188)
Otac mu je bio oslobođeni rob, esnaflija - papudžija u
nekom
maloazijskom trgovištu, a majka Grkinja... Obadvoje već odavno
umrli.
On je odrastao u bijedi i gladi i naučio se mrziti ljude, a voljeti
ono što
njih čini pametnima i velikima - zlato. Hamalio je po prljavoj Peri,
dok
nije stekao prvu kesu, poslije je išlo lahko... Brzo je zarađivao i
stjecao,
jer nije poznavao ni umora, ni obzira. Duboka je bila uvreda kojom
ga
je svijet zapahnuo u djetinjstvu, njega, sina bivšeg roba, sina
fukare,
ružna, ćelava Hasana... Još kao dijete naučio je mrziti iskreno i
duboko
svakoga, jer je i njega svak udarao, zadirkivao, ponizivao, jahao
na
njegovu ponosu kao na malenu šugavu magarcu. A zašto? Zato što je
bio
bijednik, siromak! Steći! Steći! ... I radio je i stjecao je. Onda se
nekako
zaljubio u neku begovsku kćer. Ona ga samo ismijala, a beg
naredio, te ga
izbičevali javno na trgu pod obeliskom... Uvjerio se tada
da nitko nije
dostojan ljubavi, a da svijetom mjesto vjere, ljubavi i
zakona, vlada zlato!
Valja ga imati, pa biti jak! I on ga je imao... Ali
stječući ga, izgubio
volju za vlašću, nešto drugo je htio, drugo, veće!
Oteti poganim ljudima sve
zlato, sakriti ga u duboke podzemne magaze
i gledati cijeli svijet siromašan,
kao što su njega gledali kao bosonoga
trhonošu u Peri! ... Gledati svijet u
znoju i radu, kao i onog bega koji je
njega bio dao izbičevati, a koga je on
poslije upropastio i prodao Abduselamu u roblje. Došavši u Bosnu klonuo je,
iznemogao.
Zadovoljio se gomilanjem malog dijela svjetskoga zlata, makar
toliko je
uspio oteti... (240) - Opis Hasan dede.
Negdje u Turskoj bio hadžija koji je svoj imetak zaradio
kao
mljekar. Imao je, vele, desetak krava, ali je ipak miješao mlijeko
s
vodom. Bio mu drag haram, bila mu draga haram-para. Kada je
skupio
koliko mu treba za hadžiluk da posjeti ćabei-šerif, otišao je đemijom
u
Arabiju. Kada su bili na debelom moru, uhvati ih iznenada jak
vjetar,
nešto kao bura. Đemija se najednom zaljulja i nagnu na stranu na
kojoj
je taj mljekar sjedio na palubi, a iz neba doletje galeb na jarbol
đemije.
No vidi ti čuda. Galeb se pretvori u majmuna, a ovaj, kô
vješta
životinja, spuza s jarbola, pa skoči na rame tog jalan-hadžije i
izvadi
mu iz pasa kesu sa zlatom. Ostali ljudi na palubi zgranuli se.
Majmun
onda otvori kesu, pa se u tren oka vrati na vrh jarbola i poče bacati
dukate,
jedan u more, jedan na palubu. Onda još i progovori:
»Vodi
novac
za vodu, tebi za mlijeko!« Kako je koji novčić padao u more, tako
se
đemija sve više i više ispravljala, a vjetar prestajao. Kada je i
posljednji
dukat pao u vodu, majmun se opet pretvori u galeba i otprhnu put
neba. (246)
Zastao. Umorio se, pa zažmirio. A Ali-hodža ga sažalno
gledao
misleći pri tom. »Jadan si ti, moj Ismet-efendija. Jadan i bijedan, i
ti, i
tvoje znanje, i tvoji ćitabi, i tvoj imetak. Sebičan si i sitan. Tvoja
ljubav
samo traži, a ne daje. Ti mrziš onoga koji će tek doći, a Alija hamal
i
mali čovjek bez imetka i bez ćitaba, žalio je tebe, koji si bio, koji
si
imao, oteo njegovu ljubav. I još ti šalje lijek. Liječi te za nju, za
onu
koju nije ni omilovao. Za onu koju voli tiho, iz daleka, kao što
čovjek
voli neku nedokučivu svetinju. Bijedan si, malen, Ismet-efendija,
prema
mome Aliji. I nisi dostojan Almasine ljubavi!« (255)
Sunce se
igralo skrivača s bijelim oblačićima na modroj poljani
neba (271)
»Ja sam tvoja, moj Ali-paša. Tvoja hanuma i ropkinja.«
»Ne govori
tako, moja pašinice! Ja sam tvoj rob, moj pašaluk
tvoj je, a moje najveće
bogatstvo, to si ti!«
Ispustila je ibrik, pogledala po bašči ima li koga pa
kad primijeti
da su sami, obgrli ga i poteže na travu...
(276)
- Babo, stid me i tebe što ovako govorim pred tobom...
-
Stidi li se, sinko, ljubica svog mirisa, proljeće svojih behara,
noć svoje
igre sjena? ... Ne, sinko, ne stide se! Pa nemoj ni ti! Ljubav je
tako lijepa
da se njom ponositi treba, a ne stiditi se nje. To je, sinko,
lažan stid. Od
toga svijet i strada najviše. Stidi se svoje ljubavi, svog
nefsa i svog srca,
a ne stidi se laži i poroka... Ali hajde već, Almasa
izgorje od čekanja...
(374)
- A znaš li ti kako je grijeh sladak, kako klizav i pogan? Eto,
rakija
sprva razblažuje, pa tješi, pa draži, pa poslije - uskliknu pijani
Nusret -
ovlada tobom i postaneš joj rob! Rakija te, sinko, zarobi
pomalo, ali
sigurno, ona zagospodari tobom, postane ti potreba, onda
izgubiš prvo sebe i
svoju zdravu pamet, pa poslije i strah od grijeha.
Zaboraviš i šta je grijeh,
odrekneš ga se jednostavno... Nemoj, sine
Alija! Ne sili se i ne vrišti, već
ako si presretan, a ti to jesi, zaplači,
sinko! Zaplači od sreće, evo
ovako...
I starac iskesi jedini zub u desnima, napravi groznu i
smiješnu
grimasu, pa zaplaka, a sve ukoljice u krčmi obuze ludi smijeh i
hihot. (383)
Eto, žensko je slatki otrov, lijepa
crvena jabuka, ali unutra, u
srcu, u džigerici, truhlo. Truhlo, Alija, i
gadno, žensko poput Ivanke... One
prodaju i razbacuju ono što je Bog
ostavio da se čuva i cijeni. Sinko, Alija,
idi, idi odavde zaranije, dok te
ovaj pogani mehanski život nije kao mene
obuzeo i zarobio...
Stravično i sablasno je
izgledao taj čovjek koji je tako sam u toj
kući smrti, u gluho doba, u pola
noći, pošao u trag blaga skupljanog
širom svijeta, skupljanog bolesnom
gramzljivošću od Abduselama
pokajnika u Damasku, od Kineza i Arapa, od
Jermena i Karavlaha, od
oslobođenih robova, od trgovaca ljudskim mesom - od
svakoga. (385)
No comments:
Post a Comment