Sunday, March 19, 2023

August Šenoa: Zlatarovo zlato - lektira - prepričana/kratak sadržaj

 

O lektiri:

"Zlatarovo zlato" je roman Augusta Šenoe objavljen 1871. godine, koji se smatra jednim od najznačajnijih djela hrvatske književnosti 19. stoljeća. 

Roman "Zlatarovo zlato" je osim svoje povijesne vrijednosti, važno djelo hrvatske književnosti jer prikazuje život malog čovjeka u turbulentnim vremenima i bavi se temama poput ljubavi, obitelji, moralnosti, borbe za pravdu i vjere. Također, Šenoa je u ovom djelu uspio prikazati život u 16. stoljeću te time značajno doprinio povijesnom romanu u hrvatskoj književnosti.

O autoru:

August Šenoa bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća, rođen 1838. godine u Zagrebu. Šenoa je studirao pravo u Zagrebu i Beču, ali se kasnije posvetio književnosti i novinarstvu.

Šenoa je napisao mnoga djela koja su danas sastavni dio hrvatske književnosti, a među najpoznatijima su "Prosjak Luka", "Zlatarovo zlato", "Seljačka buna", "Diogenes", "Prijan Lovro", "Čuvaj se senjske ruke" i druge. Njegova djela se smatraju vrhuncem hrvatskog realizma, a Šenoa se isticao svojom sposobnošću da vjerno prikaže svijet u kojem je živio, njegove običaje i mentalitet.

Uz književnost, Šenoa je bio aktivan i u novinarstvu, a svojim radom utjecao je na društvene promjene u Hrvatskoj. Bio je i član Društva hrvatskih književnika te dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

August Šenoa umro je 1881. godine u Zagrebu, ali njegova djela i danas se čitaju i cijene u Hrvatskoj i šire.

Kratak sadržaj/Prepričano/Fabula:

"Zlatarovo zlato" je roman koji se odvija u Zagorju, u vrijeme kada je Hrvatska bila pod vlašću Austro-Ugarske. Glavni lik romana je Petrica Kerempuh, siromašni kmet koji se zaljubi u Anu, kćer bogatog zlatara. Uz ljubavnu priču, roman se bavi i problemima društvenih klasa, te prikazuje život u to vrijeme.

Petrica, nezadovoljan svojim statusom, odluči ukrasti zlato od zlatara da bi se oženio Anom. Uz pomoć svojih prijatelja, planira i izvodi krađu, ali ubrzo dolazi do toga da je zlatar saznao za krađu i da je policija u potrazi za lopovima. Petrica je uhićen i osuđen na smrt, ali mu prijatelji pomažu da pobjegne i skriva se u šumi.

U međuvremenu, Ana shvaća da je Petrica kriv za krađu i žali što se udala za njega. Kada Petrica bude uhvaćen, Ana se pojavljuje na sudu i svjedoči u njegovu korist, nakon čega mu se smanjuje kazna. U konačnici, Petrica je pomilovan, ali se mora odseliti iz Zagorja.

Roman "Zlatarovo zlato" prikazuje društvene nejednakosti, ali i snagu ljubavi i prijateljstva. Kroz likove Petrice i Ane, autor August Šenoa prikazuje kako su društvene predrasude i razlike u bogatstvu i statusu često prepreka sreći. No, roman također naglašava važnost iskrenosti i časti, te ukazuje na to da se dobra djela uvijek cijene.

Glavni likovi:

Glavni likovi romana "Zlatarovo zlato" su:

Petrica Kerempuh - siromašni kmet zaljubljen u Anu, kćer bogatog zlatara. On je hrabar, odlučan, ali i naivan, što ga često dovodi u probleme. Njegova ljubav prema Ani ga navodi na krađu zlata i riskiranje vlastitog života. Kroz njegov lik, autor prikazuje kako društvena nejednakost može utjecati na pojedince, ali i naglašava važnost hrabrosti i odlučnosti u borbi za svoju sreću.

Ana Kolar - kći zlatara i Petricina ljubav. Ona je lijepa, inteligentna i osjećajna, ali i razmažena. Iako je svjesna društvenih predrasuda i nepravdi, Ana se osjeća prisiljenom živjeti prema društvenim normama. Kroz njen lik, autor ukazuje na to kako društveni status i bogatstvo često utječu na izbor partnera, ali i na to da ljubav ne poznaje društvene granice.

Simeon Kolar - otac Ane i ugledni zlatar. On je bogat, utjecajan i tvrdoglav, ali i nepravedan i sebičan. Simeon smatra da siromašni ljudi ne zaslužuju pravo na sreću, što ga dovodi u sukob s Petricom i njegovim prijateljima. Kroz njegov lik, autor prikazuje društvene nejednakosti i ukazuje na to kako bogatstvo i moć mogu utjecati na ljudski karakter.



Mali princ - lektira - prepričano/kratak sadržaj

 


O lektiri:

"Mali princ" Antoinea de Saint-Exuperyja je vrlo poznata knjiga i jedna od najpopularnijih djela francuske književnosti.

O autoru:

Antoine de Saint-Exupéry (1900.-1944.) bio je francuski pisac, novinar i pilot. Rođen je u Lyonu, a odrastao je u obitelji plemićkog podrijetla. U mladosti je studirao arhitekturu, no nakon što se zaposlio kao pilot, to je postao njegov životni poziv. Tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, letio je kao pilot po nekoliko europskih i afričkih država, a svoje je iskustvo kasnije opisao u mnogim svojim djelima.

Saint-Exupéry je bio istaknuti pripadnik francuskog Pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata. Međutim, 1944. godine, nestao je tijekom leta u ratu, a njegov se zrakoplov nikad nije pronašao. Osim "Malog princa", napisao je i mnoga druga djela, uključujući "Južni poštanski pilot", "Noćni let" i "Zemlja ljudi". Njegova djela obično se ističu po lirskom jeziku i dubokim moralnim i filozofskim porukama. Saint-Exupéry je jedan od najcjenjenijih francuskih pisaca 20. stoljeća.

Kratak sadržaj/Prepričano/Fabula:

"Mali princ" je priča o pilotu koji je prisiljen sletjeti u Saharu i tamo susreće malog princa, malenog dječaka s tajanstvenim i čudesnim pričama. Kroz njihov razgovor, pilot otkriva mnoge važne lekcije o životu, ljubavi i ljudskoj prirodi.

Mali princ dolazi s planete na kojoj nema nikakvih drugih ljudi, već samo on i tri vulkana i ruža koju voli. Njegovo putovanje kroz svemir i susreti s drugim ljudima i likovima različitih karaktera te razgovori s njima otkrivaju mnogo o životu i svijetu. Na svom putovanju, Mali princ susreće mnoge neobične likove, uključujući pijanca, kralja, učitelja, ružu, lisicu i mnoge druge.

Kroz svoje pustolovine, Mali princ otkriva važnost prijateljstva i ljubavi, te postaje svjestan da stvari koje su najvažnije u životu ne mogu biti viđene očima, već ih treba vidjeti srcem. U konačnici, Mali princ odlučuje se vratiti na svoju planetu, ostavljajući pilota i čitatelja da razmišljaju o životu i svijetu koji ih okružuje.

"Mali princ" je ne samo priča o odrastanju, već i filozofska meditacija o prirodi čovjeka i njegovom mjestu u svemiru. Ovo djelo također nudi i kritiku društvenih normi i vrijednosti te ističe važnost mašte i sanjarenja u svijetu koji često zanemaruje te aspekte života.

"Mali princ" je prepuna mnogih zanimljivih detalja koji čine ovu knjigu posebnom i nezaboravnom. Evo nekih od tih detalja:

Mali princ dolazi s jedne malene planete koja se sastoji od samo tri vulkana i ruže koju voli. Njegova planeta je toliko mala da se cijela stane na jednu stranicu novine.

Pijanac kojeg Mali princ susreće na svojim putovanjima pije da bi zaboravio sramotu što ju je jednom doživio zbog pijanstva. No, pijanac je zapravo tužan jer mu nedostaje ljudsko društvo i prijateljstvo.

Kralj kojeg Mali princ posjeti je usamljen i željan vlasti, ali zapravo ne zna što bi radio sa svojom vlasti kada bi je stekao. Kralj misli da je odgovoran za sve, ali zapravo ne vlada ničim.

Mali princ susreće lisicu koju je prije trebalo ukrotiti kako bi postala njegova prijateljica. Lisica otkriva Mali princu da samo srcem možemo vidjeti ono što je bitno i da se čovjek postaje odgovoran za sve ono što pripitomi.

Mali princ voli svoju ružu, ali se često svađaju. No, na kraju knjige Mali princ shvaća da mu je ruža najdraža na svijetu jer je ona jedinstvena i posebna za njega.

Ove i mnoge druge priče i likovi u "Malom princu" ukazuju na važnost prijateljstva, ljubavi i empatije, te nas potiču da zadržimo svoju maštu i snove. "Mali princ" je također priča o odrastanju i sazrijevanju, te o tome kako se neke stvari u životu ne mogu naučiti, već se moraju doživjeti i osjetiti u srcu.

Glavne poruke:

"Mali princ" je knjiga koja sadrži mnoge važne poruke i teme. Evo nekih od glavnih poruka ove lektire:

Važnost prijateljstva i međuljudskih odnosa: Kroz priču o Malom princu i drugim likovima u knjizi, autor naglašava važnost prijateljstva i međusobnih odnosa. Mali princ otkriva da je jedino bitno ono što se vidi srcem, a ne očima.

Odrastanje i sazrijevanje: Knjiga govori o procesu odrastanja i sazrijevanja. Mali princ putuje kroz svemir i susreće se s mnogim likovima, što ga dovodi do spoznaje o odrastanju i promjenama koje dolaze s odrastanjem.

Mašta i snovi: Knjiga nas potiče da zadržimo svoju maštu i snove, jer nam oni pomažu da vidimo svijet na drugačiji način. Mali princ putuje kroz svemir i u svojim avanturama susreće se s mnogim zanimljivim i neobičnim stvarima.

Održivost i zaštita okoliša: Mali princ brine o svojoj planeti i voljenoj ruži koja na njoj raste. Kroz njegovu brigu i zabrinutost, autor nas podsjeća na važnost održivosti i zaštite okoliša.

Istinska vrijednost stvari: Kroz priču o Malom princu i drugim likovima u knjizi, autor naglašava važnost prepoznavanja istinske vrijednosti stvari. Mali princ shvaća da su neke stvari koje su na prvi pogled nevažne zapravo najvažnije u životu.

Ove i mnoge druge poruke i teme u "Malom princu" čine ovu knjigu jednom od najpoznatijih i najomiljenijih lektira diljem svijeta.

1001 noć - lektira - prepričano/kratak sadržaj

O lektiri:

1001 noć (Hiljadu/Tisuću i jedna noć) je poznata zbirka arapskih narodnih priča, koja se sastoji od mnogobrojnih priča, bajki i legendi. Zbirka je nastajala tijekom razdoblja od nekoliko stoljeća, a poznata je po pričama kao što su Aladinova čarobna lampa, Ali Baba i 40 razbojnika te Sindbad moreplovac. Ova zbirka priča je u svijetu vrlo poznata i često se spominje u književnosti, filmu i drugim umjetničkim djelima.

O autoru:

Lektira "1001 noć" zapravo nema jednog autora, već se radi o zbirki priča i legendi koje su se prenosile usmenom predajom kroz mnogo stoljeća, a kasnije su zapisane i sakupljene. Prema nekim izvorima, najstariji zapis priče iz zbirke "1001 noć" potječe iz 9. stoljeća, no većina priča je nastala u razdoblju od 14. do 17. stoljeća.

Zbirka priča je proslavila perzijskog pisca i liječnika Hazefaija, koji je u 18. stoljeću prikupio i preveo priče na perzijski jezik. Hazefijevu verziju su kasnije preveli na različite jezike, uključujući i engleski, što je doprinijelo popularnosti zbirke priča diljem svijeta.

Iako se ne zna točno tko je autor pojedinih priča iz zbirke, "1001 noć" je postala jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti te je utjecala na mnoge pisce, umjetnike i kulturu općenito.

Kratak sadržaj:

Lektira "1001 noć" sastoji se od zbirke priča, legendi i bajki koje su nastale u Perziji, Siriji, Iraku i drugim dijelovima Bliskog istoka. Središnji lik u zbirci priča je Šahrazada, pametna i lukava kći kralja Šahrijara. Kada kralj otkrije da ga je supruga prevarila, odluči ubiti svaku ženu koju oženi nakon nje. No, Šahrazada smisli plan kako bi spasila svoj život i živote drugih žena - ona će kralju svake noći ispričati jednu priču, ali je neće dovršiti do jutra, ostavljajući kralja da svake noći željan saznanja čeka nastavak priče, te tako odgađa svoju smrt.

Zbirka priča sadrži mnogo različitih priča, bajki i legendi koje su prepune fantastičnih elemenata poput čarobnih predmeta, natprirodnih bića i avantura. Neki od najpoznatijih likova su Aladin, koji pronalazi čarobnu lampu i čarobnjaka koji je u njoj zatočen, Sindbad Moreplovac, koji se suočava s brojnim opasnostima na svojim putovanjima po morima i gradovima Istoka, i Ali Baba, koji otkriva tajnu ulaza u pećinu prepunu bogatstva koju čuvaju 40 razbojnika.

Kroz priče u zbirki "1001 noć", čitatelji će se upoznati s bogatom kulturom, običajima i vrijednostima društva Bliskog istoka te saznati o mnogim moralnim lekcijama koje su značajne za život i društvo općenito. Zbirka priča "1001 noć" je jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti koje i danas ostaje popularno među čitateljima svih dobnih skupina.

Neke od najpoznatijih priča iz zbirke "1001 noć" su:

Priča o Aladinu i čarobnoj lampi

Priča o Sindbadu Moreplovcu

Priča o Ali Babi i 40 razbojnika

Priča o Šahrijaru i Šahrazadi

Priča o Sinbadovom putovanju kroz pustinju

Priča o tri jabuke

Priča o krilatom konju

Priča o kornjači i jelenu

Priča o Zubajdi i Kutejbi

Priča o Zejnebu i Abu Hassamu

Priča o zlatnom rogu

Priča o Kamal al-Dinu i Prljavom Abidu.


Pouke iz lektire (Light motiv):

Zbirka priča "1001 noć" je bogata izvor moralnih pouka i poruka koje su značajne za život i društvo općenito. Neke od najvažnijih poruka koje se mogu izvući iz ove knjige su:

Moć pričanja priča - Glavna poruka knjige je da priče imaju moć da nas zabave, ali i da nas pouče. Šahrazada koristi svoju sposobnost pripovijedanja priča da bi spasila svoj život i živote drugih žena, ali i da bi moralizirala kralja i naučila ga vrijednosti poput empatije, poštenja i pravde.

Značaj mudrosti - Mnoge priče u knjizi naglašavaju važnost mudrosti i pameti. Likovi poput Aladina i Sindbada se suočavaju s raznim izazovima i opasnostima, ali koriste svoju mudrost i snalažljivost kako bi prevladali prepreke i postigli svoje ciljeve.

Cijenjenje obitelji i prijateljstva - Mnoge priče u knjizi naglašavaju važnost obitelji i prijateljstva, te kako je važno biti vjeran i podržavati svoje najbliže u teškim situacijama.

Važnost poštenja - Mnoge priče naglašavaju važnost poštenja i iskrenosti, te kako su te vrijednosti ključne za izgradnju povjerenja i međuljudskih odnosa.

Posljedice pohlepe - Mnoge priče u knjizi upozoravaju na negativne posljedice pohlepe i sebičnosti, te naglašavaju važnost umjerenosti i skromnosti.

Tolerancija i suživot - Zbirka priča "1001 noć" uključuje mnoge priče koje govore o različitim kulturama i religijama, te naglašavaju važnost tolerancije, razumijevanja i suživota među ljudima različitih vjera i kultura.

Ukratko, zbirka priča "1001 noć" naglašava važnost moralnih vrijednosti kao što su mudrost, iskrenost, poštenje, obitelj, prijateljstvo, umjerenost, tolerancija i suživot, te pokazuje kako su ove vrijednosti važne za izgradnju boljeg i pravednijeg društva.


Glavni likovi:

Zbirka priča "1001 noć" obiluje brojnim likovima koji su nezaboravni i važni za razumijevanje različitih moralnih i društvenih tema u knjizi. Među najvažnijim likovima iz ove knjige su:

Šahrazada - Glavna protagonistica zbirke priča "1001 noć". Ona je inteligentna i hrabra žena koja koristi svoju sposobnost pripovijedanja priča da bi izbjegla sigurnu smrt. Šahrazada je uzor za hrabrost i mudrost te naglašava važnost pripovijedanja i slušanja priča u društvu.

Šahrijar - Kralj koji se ženi ženama svake noći i ujutro ih ubija kako mu nitko ne bi preotimao kraljevstvo. Kroz priče koje mu pripovijeda Šahrazada, Šahrijar se mijenja i postaje svjestan vrijednosti poštenja i pravde.

Aladin - Glavni lik priče o Aladinu i čarobnoj lampi. On je siromašan dječak koji pronalazi čarobnu lampu i ostvaruje svoje želje. Aladin je simbol snalažljivosti, hrabrosti i dobrote.

Sindbad Moreplovac - Glavni lik priče o Sindbadu Moreplovcu. On je trgovac koji prolazi kroz mnoge opasnosti i avanture na svom putovanju, ali se zahvaljujući svojoj mudrosti i snalažljivosti uvijek uspijeva izvući.

Ali Babi - Glavni lik priče o Ali Babi i 40 razbojnika. On je siromašan drvosječa koji otkriva tajnu ulaza u pećinu gdje se nalazi blago razbojnika. Ali Babi je simbol iskrenosti i hrabrosti.

Zubajda - Lik koji se pojavljuje u mnogim pričama u zbirki "1001 noć". Ona je lijepa i mudra žena koja se suočava s mnogim izazovima, ali se zahvaljujući svojoj snalažljivosti i inteligenciji uvijek uspijeva izvući.

Maruf - Glavni lik priče o Marufu i djevojci od zlata. On je siromašni cipelar koji se oženi kćeri bogatog trgovca. Maruf je simbol ljubaznosti, skromnosti i poštenja.

Prljavi Abid - Lik koji se pojavljuje u mnogim pričama u zbirki "1001 noć". On je smiješan i neugledan lik koji uvijek pronalazi način da se izvuče iz problema zahvaljujući svojoj lukavosti i snalažljivosti.

Sunday, November 10, 2019

Vladimir Nazor Voda prepricana lektira

Kraj u kojemu smo rođeni i u kojemu smo odrastali trajna je, živa slika, koja zauvijek ostaje u nama. Sazdana je od detalja krajolika, ljudi, događaja, razgovora, zvukova, boja, mirisa. Zovemo je sjećanje. Uspomena. Vraćamo joj se spontano, naoko bez povoda, ili namjerno – želeći još jednom proživjeti djelić toga prošloga vremena. Imamo li književnoga dara, ovo bogatstvo, što ga je djetinjstvo ostavilo u nama, naći će se na papiru, u nekoj lijepoj knjizi, spremno da postane dijelom još nečijega života.
Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su ogorčeni. Trpe, ali ne očajavaju. Ne tuže se toliko zbog žeđi nego se najviše boje za svoje vinograde i maslenike. Ovce i mazge također trpe žeđ: ne daju mlijeko niti mogu prenositi teret.
Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči bole a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu što izbija iz užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana. Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih žitkih niti što se zlate a suncu. Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.
Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne daju više mlijeko. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo Selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu.
I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u školu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je suša bila sve jača, njegov otac izbjegava svaku riječ o školovanju. Sutradan žene sišle do mora noseći prazna vedra na glavi. Čekale su brod s vodom koji je trebao doći. Na obali je Košće oko sebe zabavljao nekoliko derana. On im kaže da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvorištu prazne kuće. Košće se spusti u bunar i uhvati jegulju. Dječaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj čas bila pojedena. Zbog previše posoljene jegulje dječaci su postali žedni. Košće im veli da se na Konšiljerovim dvorištu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorište zatvoreno i čuva ga Konšiljerov “navdar”. Ubrzo se pred tom kućom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im navdar prijeti da će pucati.
Nazad, žene! – Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu. Bio je to Konšiljerov navdar, težak iz Malog Sela. Ali upravo taj čovjek nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena žednih i gladnih, izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa ni dočekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuđinac; a mrzile su ga jer bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu.
– Ti si to, hudobo!
– On se isprsi i viknu iznova: – Nazad, žene!
– Gredu! Gredu! – nastavi Košće, a njegovi drugovi digoše gredu. Navdar se smrknu u licu.
– Stoj ili … pucam!
– Hi! Puška ti ostala doma … pod postejom.
– On pruži ruku; dignu odnekud pušku.
– Hu! Hu! – ču se još glasniji uzvik. Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene. Nijedna se ne maku. S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara.
– Nema u njoj praha ka ni u tebi duše.
– Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. – Navdar dignu pušku i opali u zrak.
U pravi čas se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je sa još dva najstarija čovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Konšiljerovoj kući. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Pošli su u konobu tražiti vodu. Tad se čuje glas: – Brod!, Brod! – I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. Žene su napadale kapetana zašto odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i većina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri žene. Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi ležale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Košće zapazi da iz nekih rupica na cijevi teče voda pa i on počinje rezati cijev. Žene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uživa u vodi. Žene mu zavide pa počinju i one rezati cijevi.
Ubrzo se voda samo razijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod šutke gleda kako:
– Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati. Javiti vlastima. Tužiti selo da plati štetu. Nikad više nikakve pomoći tim divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je kriva.
Uto dotrče ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kuće i čekaju. Kiša je obilno natopila žednu zemlju, napunila cisterne i bunare, bio je to pravi mali povodanj, no uskoro se pretvorila u tuču. Štete su bile goleme. Tuča je uništila ionako slabu ljetinu, a posebno su stradali vinogradi koji su donosili najviše prihoda. Uništen je i vinograd Vladina oca. Obitelj je to doživjela kao veliku nesreću i mali Vlado, vidjevši utučena oca, govori mu da ne mora ići u grad u školu, da će ostati na otoku i pomagati mu. No događaji proteklog dana samo su učvrstili očevu odluku da sina svakako izvuče s otoka. Pripovijetka završava očevim riječima: – Ne, sinko! Ti ćeš ipak poći! Neću ni ja da postaneš Košćin drug.
Vrsta djela – Voda je autobiografska pripovijetka i pripada jednom širem ciklusu autobiografskih pripovjedaka u kojima se Nazor zaputio u potragu za izgubljenim rajem svoga djetinjstva, ostavljenim negdje u maloj uvalici Bobovišća na otoku Braču. U pripovijetki Dječak s otoka Nazor je napravio svoj davni portret:
– Tražim nekog dječaka. Ostavio sam ga pred mnogo i mnogo godina, daleko, na morskom otoku, u maloj dragi punoj šutnje i kamenja. Ondje je on pio vodu iz bunara svoga oca i lutao po žalima tijesna zaliva gledajući more i nebo. Promatrao je život kukaca i ptica, prisluškivao je glasovima mrtvih stvari. Drugovao je samo sa stablima i životinjama. On je znao govor kamenja i drveća. Tražim ga, jer otkada njega više uza me nema, moje su uši gluhe, moje su oči slijepe…
Kada govorimo o Vodi kao o autobiografskoj pripovijetki, moramo imati na umu da autobiografska pripovijetka nikada ne može biti čista autobiografija. U njoj se najčešće ono proživljeno, stvarno, stapa s piščevom fantazijom u jednu novu, umjetničku istinu.
Mjesto i vrijeme – Radnja se odvija na rodnom otoku Vladimira Nazora, na Braču, u mjestu zvanom Velo Selo. Prostor je tipičan mediteranski: selo s kamenim kućama, cisterne, bunari za kišnicu, vinogradi, malo plodne zemlje, ograđene suhozidima daje kiša ne spere, masline, smokve, magarci, mazge… I pristanišno mjesto također je tipično za taj dio naše domovine.
Vrijeme zbivanja mogli bismo, vodeći se autobiografskim tragom, smjestiti u drugu polovicu 19. stoljeća, točnije u 1886. godinu, godinu Nazorova prelaska na daljnje školovanje u Split. Što se tiče samog vremena pripovijetke ono se počinje odvijati silaskom seljana iz Velog Sela u pristanište i traje koliko i čekanje vode – samo jedan dan.
Tema i ideja – U pripovijetki Voda isprepliću se dvije teme: jedna je tema zajednička – suša koja mori zemlju i ljude; druga je tema strepnja dječakova oca da bi ga propala ljetina mogla omesti u namjeri da sina pošalje na školovanje u grad. Rješenje u oba slučaja može donijeti samo voda. Ironično, kada voda (kiša) stigne, bit će je u tolikim količinama da će tuča i povodanj dodatno poharati vinograde.
Međutim, kako je Voda autobiografska pripovijetka, u kojoj pisac obnavlja već proživljeno, rekonstruira jedan isječak iz vlastitoga života, moramo se prije svega zapitati kako će se opisani događaji odraziti na daljnju dječakovu (piščevu) sudbinu. Odgovor na to pitanje donosi sam kraj pripovijetke; razgovor oca i sina olakšat će dušu obojici i samo učvrstiti očevu odluku da unatoč svim materijalnim nevoljama otpremi sina u grad i izvuče ga s otoka, gdje bi mogao postati Košćin drug, tj. utopiti se u onoj istoj svjetini kojom su toga dana u pristaništu vitlali strahovi, strasti i nagoni. Uistinu, dječak i Nazor) nastavio je školovanje u gradu.
Slikajući posljedice suše, njeno djelovanje na ljude i prirodu, Nazor nam također skreće pozornost na težak život otočkih težaka – ljudi koji žive od krševite škrte zemlje i u oskudici svake vrste. U tom kraju svaki hir vremena može izazvati pravu katastrofu. Neimaština i slaba povezanost s kopnom, stalna prijetnja gladi i žeđi utjecali su na formiranje karaktera otočana.
Kompozicija – Pripovijetku Voda već smo odredili kao autobiografsku, stoga sasvim prirodnim doživljavamo pripovijedanje u prvom licu (ja-oblik). Takav pripovjedni postupak omogućuje poseban, subjektivni ton pripovijedanja, a pripovjedač je istodobno i sudionik zbivanja. O položaju samoga pripovjedača Nazor je zapisao:
– Ima dvije vrste pripovjedača zgoda iz svojih najmlađih dana: pripovjedač – dječak, tj. onaj koji zna gledati svojim još djetinjastim očima, i pripovjedač koji motri samo zrelim pogledom u svoju daleku prošlost. -Sastavljač ove zbirke pokušao je biti jedno i drugo.
Pripovijetka je inače podijeljena na dvanaest kraćih poglavlja, ali u samom ustroju pripovijetke lako ćemo uočiti tri veće kompozicijske cjeline: o sušu (i njene posljedice na prirodu i ponašanje ljudi); dolazak broda; nevrijeme.
Sama pripovijetka obiluje dinamičnim i dramatičnim prizorima, a posebno je zanimljivo kako njezina fabula u svojoj uzlaznoj liniji doživljava nekoliko dramatičnih obrata: tako će provalu u Konšiljerovu kuću prekinuti iznenadni dolazak broda s vodom, zatim će pretakanje vode prekinuti nerazumno ponašanje svjetine, koja će povučena Košćinim primjerom u mahnitoj pohlepi za vodom izbušiti cijev kojom se crpila voda; sljedeći je obrt najava ljetne oluje da bi se na koncu ono što je trebalo biti spas prometnulo u propast – oluja je donijela tuču koja je do kraja uništila vinograde.
Važno je uočiti da je u pripovijetki snažno naglašen kontrast između ponašanja svjetine i ponašanja dječakova oca. Svjetina se ponaša neracionalno, ona je utjelovljenje onog nagonskog u čovjeku, nasuprot njoj dječakov otac utjelovljenje je razuma.
Osnovna misao - Uvijek trebamo pomagati drugima jer će nam se to kasnije vratiti.
Jezik i stil – Pripovijetka je pisana standardnim književnim jezikom, ah u dijalozima likova često ćemo se susretati s čakavskim govorom bračkih težaka. Upotreba čakavskoga narječja daje pripovijetki lokalnu obojenost, a dijalozima uvjerljivost, ali valja primijetiti da su likovi svojim govorom pažljivo diferencirani: dječak Vlado i njegovi roditelji govore književnim jezikom (time se ističe njihova različitost – veća obrazovanost i uljuđenost), dok ostali seljani govore bračkom čakavštinom.
O djelu
Pripovijetka započinje opisivanjem suše. Posebnu pažnju Nazor skreće na isticanje i uspoređivanje patnja biljaka i ljudi:
Čuju se glasovi, jer su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama brda, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina, osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo.
I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka što im još ostade.
Uvod detaljno dočarava nestašicu vode te lakše razumijemo očaj ljudi. To se očitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji drži ravnotežu, uči svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.
Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti.
I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali kući, te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: – Hvala! Nisam baš tako žedan.
Vlado otac se također pojavljuje i u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo što da se domognu željenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na riječ. Razvalili bi vrata i provalili u nečije dvorište (7. Poglavlje) ili čak oštetili brod (8. Poglavlje). Ponašaju se pomalo čudno:
Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče! Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova dugo trpljena i silom prigušena žeđ čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu. – Je! Voda! Ma baš voda!
A na kraju kad pohlepnici počinju rezati cijevi i mornari odu, oni se sami uhvate u svojim djelima i smatraju se krivima. Možda će odsad početi misliti na druge i djeliti s drugima jer nam se to vraća dvostruko.
Likovi – Dječak Vlado i njegov otac najistaknutiji su likovi ove pripovijetke. Nasuprot njima, kao svojevrsna suprotnost, stoji svjetina (seljani, čeljad, kako ih još naziva Nazor), shvaćena kao jedinstven kolektivni lik i lik seoskog derana Košće. Tako se u pripovijetki uspostavljaju odnosi: otac – seljani, dječak Vlado – Košće i na pozadini tih odnosa još se snažnije ističu osobine dječaka i njegova oca.
Vlado – je dječak od desetak godina, osjećajan, radoznao, u sebe zatvoreni sanjar s izrazitim darom zapažanja detalja i promjena u prirodi i osobina drugih ljudi. Budući da je dijete uglednog i obrazovanog otočkog čovjeka, njegovi kulturni vidici su nešto širi od onih u druge djece, jer ga otac dodatno obrazuje čitajući mu iz knjiga klasičnih pisaca: Otac me često zvao k sebi; čitao mi i prevodio najmilije mu stihove iz Vergilija. Zbog oca ga druga djeca više poštuju, čak i okorjeli Košće prema njemu ima izvjesno poštovanje i obraća mu se sa šjor (od tal. sinjor – gospodin). Vlado je plemenit dječak i želi suosjećati s običnim seljanima i dijeliti njihove nevolje: Jest, otac me uči da je njihova žeđa ista kao i moja; da kad njima nije dobro, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. Ja bih rado htio da je moja žeđa ljuta kao i u tih ljudi, i da je ne utišam, sve dok je se i oni ne liše… kad majka donije ženama ono malo vode što smo je imali u kući, te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: – Hvala! Nisam baš tako žedan.
Posebno je zanimljiv odnos dječaka i oca; to je odnos pun ljubavi, topline i prisnosti. Dječak shvaća očevu muku i nastoji mu ublažiti tugu izjavljujući da će ostati na otoku i pomoći mu kako bi nadoknadio štetu uzrokovanu tučom. Otac je ponosan što ima ovako plemenito dijete.
Otac – je najplemenitiji lik ove pripovijetke. On utjelovljuje očinsku brižnost, muževnu razboritost i plemenitost duha, i za dječaka je neprijeporni uzor i autoritet. I težaci osjećaju prema njemu izvjestan respekt, poštuju ga i slušaju: A moj je otac htio da ti ljudi ne klonu, da kakogod prevari i svoju i njihovu nestrpljivost, u slučaju da lađa zakasni ili čak ne stigne. Prekidao je razgovore što bi mogli uzbuditi ogorčenje prema onima koji su odgađali već davno obećano raširivanje njihovih lokvi i gradnju novih bunara. Nikad ga ne čuh tako govoriti i nikad mi se ne pričini tako dobar. Sad sam i ja vjerovao da će sve to zlo začas proći; i bi mi lakše. Obrazovan je, voli svoju djecu i poštuje ženu. Uvijek je udubljen u razmišljanja i planiranja. Kao i svi ostali teško proživljava sušno razdoblje, a naročito ga pogađa to što mu je tuča uništila vinograd, njegov najveći izvor prihoda od kojeg je mislio lakše školovati djecu u gradu. Iznad svega mu je stalo da mu djeca budu lijepo odgojena, obrazovana i poštena.
Košće je nešto stariji seoski deran: Suh, žut u licu, malene glave i dugih nogu i ruku, bio je nalik na kolac o kojem visi nekoliko krpa. .Bez ikoga i bez ičega, skitao se posvuda, više zahtijevajući no prošeci tiranu. Potukač, otporan na životne nedaće, samoživ i bez ikakva fagjećaja odgovornosti Košće će, poput nekog malog demona, u dva navrata potaknuti masovnu histeriju i provalu iracionalnog ponašanja svjetine: – Ipak se ne bi bilo ništa dogodilo da Košće nešto ne uradi. On izvadi iz džepa nožić; provrta u platnu rupu.
Život ga je formirao u loš karakter: krađa, nepoštenje, varanje, prijetnje, podcjenjivanje druge djece, nagovaranje na loša djela, sva-dljivost… Primjer je odgojno zapuštena dječaka koji loše djeluje na drugu djecu. Društvo su mu dječaci slični njemu: svadljivac Golijat kojega se djeca boje i hitri, nemirni Sibe. Svjetina u pripovijetki na izvjestan način funkcionira kao kolektivno biće, tj. kolektivni lik. U opisima tog kolektivnog lika pripovjedač se služi motivima i usporedbama iz prirode, tako da jedva razaznajemo što pripada krajoliku, a što ljudskim likovima: I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuti, rekao bih, e se i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka, što im još ostade.
I ponašanje svjetine isto je tako elementarno kao i njezin izgled: njome vladaju nagonski strahovi i pokreću je nagle provale snažnih strasti, dovoljna je samo mala iskra da sve plane pod užarenim suncem i upravo takvu situaciju koristi drsko mali manipulator Košće.
________________________________
Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar. Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) – djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrilaMedvjed Brundo,Stoimena. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske.
U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su:Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu – pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelenDupinMin – Čan – LinVodaKlesar Angelo a igrokazi su mu CrvenkapaPepeljuga iPionir Grujo.

VIŠNJA STAHULJAK DON OD TROMEĐE prepricana lektira

Bilješke o piscu:
Višnja Stahuljakrođena je 1926. g. u Zagrebu, gdje živi i radi.
Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji studirajući usporedno
hrvatski jezik i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Djeluje na područjima
glazbe, kazališta i književnosti. Njezina najznačajnija djela su:
«Začarani putovi», «Djevojčica i paun»,zbirke priča «Kućica s crvenim
šeširom», «Čarolije iza ugla», a piše i igrokaze.
Vrsta djela:
Roman za djecu i mladež.
Mjesto radnje:
Zagreb, selo, more, Monte Carlo.
Vrijeme radnje:
Sredina 20. stoljeća.
Tema:
Život psa i njegov suživot sa ljudima.
Likovi:
Don (Trap), Pipa, Gego, Buljo, Cap
Kratki sadržaj:
Jednom je jedan pas u leglu dobio ime Trap. Uvijek bi puštao braću
dapiju majčino mlijeko prije njega, i volio je slušati majčine priče.
Pošto su svi psi bili prodani, tako je i Trap dobio nove vlasnike,
par Gego i Pipa, koji su mu dali ime Don od Tromeđe. Don nije nikad
bez veze lajao. Kad se Don razbolio gospodari su ga njegovali kao
najboljeg prijatelja. Kad je došlo proljeće, Don je poput ostalih pasa
obilježio svoje područje. Jako se bojao munje i gromova, zbog čega su
gaPipa i Gego zadirkivali. Jedan dan odveli su ga na natjecanje pasa,
gdje je proglašen najljepšim. Don je išao na još natjecanja gdje je
pobjeđivao. Ljeti je s gospodarima išao na more gdje je našao novu
ljubav na otoku, tako da je morao preplivati kanal da dođe do nje.
Na moru je i spasio mališana koji je pao u nesvijest. Otišli su i u Monte
Carlo gdje je u kockarnici svima donosio sreću, pa su ga nagrađivali
hranom. Na šetnji je ugledao jednu prelijepu šarplaniniku, pa je otrčao
do nje, ali tamo ga je uhvatio njezin gazda, koji ga je prodao.
Dobio je novog vlasnika, te su ga zvali Đoni i čuvao je ovce.
Tamo također pronalazi ljubav, koju brani od vukova.
Jednog dana Donje vidio isti kamion kojim je dovezen novom vlasniku,
pa je uskočio u njega. Kako je to vidio vozač on ga isporuči kradljivcu koji
je oteo Dona i prodao ga ovčaru. Kradljivčeva žena javila je Pipi i Gegi
gdje mogu naći Dona. Oni su ga odmah uzeli k sebi. Pošto su dobili djecu
Don je pazio na njih. Kako je sve više stario tako je i sve manje lutao.
Jednog dana kći Pipe i Gege, Dona, istrčala je na ulicu, a Don je znao
da svaki čas može naći automobil, pa istrči pred nju. U taj čas pogodi
ga auto. Jedva je došao do kuće gdje su ga odmah počeli liječiti.
Jezik i stil:
Standardni jezik, fabula je laka, autorica na čas zaustavlja radnju
govoreći o pričama iz Donova djetinjstva koje mu priča majka,
prevladava pripovijedanje i opis, malo dijaloga, djelo je pisano u

prvom livu – pas,podijeljeno je na poglavlja.

Miloš Crnjanski - Spomen Principu

Miloš Crnjanski – Spomen Principu
… Pri početku 20. veka naš narod je bio zaostao u 19. veku. Partije su prežvakale ideologiju Jovana Ristića, Svetozara Miletića, Starčevića, Natka Nodila. Cilj naše političke akcije, obično, bila je neka pokrajinska autonomija. Iz tog prijatnog, austrijskog, dremeža tek su nas atentatori probudili svojim bombama i pucnjima. Svi su oni dolazili sa takozvanog dna naroda.
Političkom akcijom naših studenata u Beču, tada, upravljalo je studentsko udruženje Zora. Prema uputstvima, ne iz Beograda, ni Zagreba, nego iz Praga. Uglavnom, prema idejama Masarika.
Od nas se tražilo samo toliko: da učestvujemo u demonstracijama, i tražimo otvaranje jednog univerziteta za Slovence, u Trstu. Pri tim demonstracijama dolazilo je i do tuča. Dugački Birimac i ja izlazili smo katkad, zbog toga, sa štapom ispod kaputa, a otmena Frau von Thiess mi je zašivala jastuče ispod šešira, iz lako shvatljivih razloga.
Da neko sprema atentat u Sarajevu, o tom nismo imali pojma.
Za Vidovdan, udruženje je bilo spremilo veliki, patriotski zbor Srba, Hrvata i Slovenaca, u prostorijama Štatparka. Uveče je trebalo da bude bal, na koji su bili pozvali i srbijanskog poslanika. Zbor je održan pre podne, ali taj bal se neće moći održati nikada.
Meni su bili dodelili patriotsku, i tešku, dužnost da na prve zvuke umilnog bečkog valsa, počnem da okrećem oko sebe ženu srbijanskog poslanika i ja sam se zato, dok je u Sarajevu siromah Princip ispružio svoju ruku, koja nije zadrhtala, bavio peglanjem svog fraka.
U velikim, istorijskim, trenucima, sudbina dodeli svakom ulogu, i ne pita.
Vest da je u Sarajevu ubijen austrijski prestolonaslednik, stigla je do nas, tog sunčanog dana u Beču – koji je osvanuo bez i jednog oblačka – posle ručka. Stigla je u našu kafanu (Caffé “Meinl”), u blizini tornja Sv. Stefana, za vreme partije bilijara.
Zanimljivo je da nam je ta vest saopštena, isprva, tako, kao da su u Sarajevu ubili srbijanskog prestolonaslednika. Kelneri su je tako dobili. Tako im je rekao naš prota, preko telefona. Protivno onome što se danas misli, ta vest nije izazvala nikakvu konsternaciju, ni među nama, ni Bečlijama, i muzika je u Beču do večeri svirala. Tek se dockan neko setio da je ućutka. Epoha valseva bila je završena.
Konsternaciju su, među Bečlijama, izazvali tek mrtvački sanduci prestolonaslednika i njegove žene, grofice Kotek (koju je Princip ubio nehotice, gađajući guvernera Bosne, generala Poćoreka).
Sva je stanica bila zavijena u crno. A lokomotiva je stigla sa crvenim očima.
Sanduk Erchercoga bio je mnogo veći i sa mnogo više venaca nego sanduk njegove žene, koja je bila samo obična grofica. U Austriji nije bilo jednakosti ni na dvorovima, ni među mrtvima, a sve je, i mrtvački sanduci, mereno španskim ceremonijalom Habsburga. U ušima, katkad, u snu, ja i sad još čujem šum koraka austrijskih generala, sa tog pogreba. Koračali su korakom ludaka, ljuljajući se na ritam pogrebnog marša Šopena, sa svojim dvorogim šeširima na glavi, a šeširi bili su nakićeni zelenim perjem iz repova petlova. Čuo se topot konja. Tolika je bila tišina nastala.
Sanduk Franca Ferdinanda bio je pokriven zastavom Habsburga, žutom, sa dvoglavim crnim orlom, starim oko hiljadu godina.
Sin jednog siromaha, proletera, zemljoradnika, Hercegovca, još nepunoletan, bio ga je skinuo sa neba, revolverskim pucnjima. Atentator je imao čudno ime. Sastavljeno od imena princa i arhangela.
Evropa i sad još slavi ubice atinskog tiranina, Pizistrata, Harmodija i Aristogejtona, u svojim školskim udžbenicima (ad usum delphini). Slavi i senatore Rima koji su ubili Julija Cezara. Međutim, za atentatora Sarajeva, nije imala dobre reči nikada. Pa i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije bilo očarano tim svojim podanicima. Nije htelo dugo da dozvoli ni prenos kostiju tih atentatora.
Sem toga, čak i kod nas, neki su od Principa bili načinili Srbina – provincijalca, fanatika, šovena, koji je, tobože, bio samo igračka u rukama šefa Obaveštajnog odseka srbijanskog generalštaba, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa.
Međutim, atentator nam je govorio, jasno, i sa one strane groba.
Kao što je poznato, atentator je držan u tamnici Terezijenštata i tamo mu je, tobože zbog tuberkuloze kostiju, lagano amputirana desna ruka.
Između tih, užasnih, časova, ispitivali su ga o motivima njegovog atentata. Postoji o tome dnevnik jednog lekara. Princip je, prirodno, priznavao da je želeo ujedinjenje Bosne i Srbije, ali je otvoreno priznavao i to da je to bio samo korak ka daljem cilju atentatora i njihovih drugova.
Taj cilj je bio revolucija.
– Svi smo mi bili Bakunjinovci, bile su reči Principa.
Ni posle rata, Princip, u nas, nije bio omiljena tema.
Njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina. Buržoazija nije odobravala akt Principa. Pri kraju rata, svi su u nas govorili samo o potrebi podizanja jednog velelepnog Kosovskog hrama prema nacrtu Meštrovića.
Naš veliki pesnik Dučić video je, tada, u Srbiji, imperatora. On joj je uzvikivao; “Ave Serbia!” (Morituri te salutant). Ja sam napisao ovu pesmu u slavu ubistva i Principa.
______________________
SPOMEN PRINCIPU
O Balši, i Dušanu Silnom, da umukne krik.
Vlastela, vojvode, despoti, behu sram.
Hajdučkoj krvi nek se ori cik.
Ubici dište Vidovdanski hram!
Slavi, i oklopnicima, nek umukne poj.
Despotica svetih nek nestane draž.
Gladan i krvav je narod moj.
A sjajna prošlost je laž.
A ko nas voli, nek voli kamen goli.
Nek poljubi mržnju i mrtve.
Iskopane oči, vino što se toči,
u slavu ubistva i žrtve.
O pravdi i pobedi svetoj nek umukne krik.
Ocevi i braća i sestre behu sram.
Osveti, majci našoj, nek se ori cik.
Raji, riti, dište kosovski hram.
A suncu i manastirima ugušite poj.
Kadife i svile nek nestane draž.
Jauk i groblje je narod moj.
A sjajna prošlost je laž.
Moj narod nije steg carski što se vije,
nego majka obeščašćena.
Znoj i sirotinja i mržnja što tinja
u stidu zgarišta i stena.
_________________________________
Miloš Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893. godine u Čongradu, u Mađarskoj, u osiromašenoj građanskoj porodici, a odrastao je u Temišvaru, u patrijarhalno-rodoljubivoj sredini koja će mu kult Srbije i njene prošlosti usaditi u dušu kao najdražu relikviju. Najdublje i najtrajnije senzacije svojih dečijih i dečačkih godina doživljavao je u tipično nacionalnim i verskim sadržajima: crkvena škola, ikona svetoga Save, tamnjan, pravoslavno srpsko groblje sa ritualom sahrane i zadušnica, večernje priče i pesme o Srbiji, hajdučiji i nabijanju na kolac – sve se to u dečakovim emocijama pretvaralo u trajan nemir i nepresušan izvor nada, radosti, sumnji, razočaranja i podizanja.
Na samom početku Prvog svetskog rata Miloš Crnjanski je doživeo odmazdu austrijskih vlasti zbog Principovih revolverskih hitaca u Sarajevu, ali umesto tamničkog odela obukli su mu uniformu austrijskog vojnika i poslali ga galicijski front da juriša na Ruse. Veći deo vremena iz tih tragičnih ratnih dana Miloš Crnjanski provodi u samoći ratne bolnice, više uz miris jodoforma nago baruta, da bi se tek pred sam kraj rata obreo i na italijanskom frontu. U njegove uspomene neizbrisivo su se utisnuli prizori ratne pustoši.
I u poeziji i u životu on živi kao sentimentalni anarhist i umoran defetist koji sa tugom posmatra relikvije svoje mladosti, sada poprskane krvlju i poljuvane u blatu. Osećao se tada pripadnikom naprednih društvenih snaga i glasno se izjašnjavao za socijalizam, ali njegovo buntarstvo iz tih godina bila je samo “krvava eksplozija” nekog nejasnog društvenog taloga donesenog iz rata. Književno stvaranje Miloša Crnjanskog u tom periodu bilo je krupan doprinos naporu njegove generacije da se nađe nov jezik i izraz za nove teme i sadržaje.

Drugi svetski rat i dugi niz poratnih godina Miloš Crnjanski je proveo u emigraciji u Londonu, odakle se vratio svojoj zemlji 1965. godine. U traganju za obalama svoga života, on je s radošću ugledao Beograd koji je u njegovoj nostalgiji blistao “kao kroz suze ljudski smeh”. U stihovima posvećenim Beogradu on je potresno i nadahnuto izrazio svoja osećanja povratnika sa duge životne odiseje…

DINKO ŠIMUNOVIĆ DUGA prepricana lektira

Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u Kninu, u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo  je proveo po mjestima Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore. Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. 1909. godine odlazi u Split, gdje je kao profesor radio do mirovine. 1929. godine preselio se u Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje je između 1905. i 1914. godine. Napisao je zbirke pripovijedaka: Mrkodol, Sa Krke i Cetine, te romane Đerdan, Tuđinac, i Porodica Vinčić, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost. Njegove se pripovijetke (Mrkodol, Alkar, Rudica, Muljika, Duga, Kukavica, Pojila, U planinama, Đemo, Sirota) ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti.
Mjesto radnje:
Mjesto Čardaci (na strmim obroncima), dolina rijekeGlibuše te polje
zvano Lug.
Vrijeme radnje:
Ljeto i jesen
Tema:
Tragična sudbina vesele djevojčice, čiju su smrt uzrokovali roditelji krutim
odgojem.
Ideja:
Djeca moraju imati svoje djetinjstvo, svoju slobodu i ne smiju biti robovi roditeljskih zabluda.
Likovi:
Čardačani, Serdar Janko (otac), Emilija (majka), Srna (Brunhilda),
kljasta Sava te udovica Klara.
Kratki sadržaj:
Najbogatiji ljudi u Čardacima, malom mjestu u blizini rijeke Glibuše, imali su djevojčicu Srnu. Pravo ime bilo joj je Brunhilda. Za sparnih ljetnih dana, djevojčica je sjedila uz prozor i slušala viku dječaka koji su se kupali u Glibuši. Druženje s dječacima i izlaganje suncubili su joj zabranjeni. Tek
uvečer izašla bi s roditeljima u šetnju. Srna je zbog toga bila jako nesretna. U jesen bi roditelji poveli Srnu sa sobom na berbu grožđa, na Marčinkovu glavicu. Bila je to prigoda da se naigra do mile volje. Trčala je po livadama i šumarcima i šetala sa udovicom Klarom, vlasnicom
vinograda, koja je prodavala grožđe njenim roditeljima.Šećući tako, došle su do najsiromašnije kuće u kraju. Živjela je tu kljasta Sava, žena koja nije imala obje šake, a izrađivala je najljepše vezove. Pričajući sa Savom, ugledaše dugu koja se pojavila iznad okolnih sela. Čuvši pričukako može postati dječakprotrči li ispod duge, Srna pojuri što su je noge brže nosile. Trčala je i trčala i mislila samo na dugu. Na putu joj se ispriječilo Mrtvo jezero. Pala je u njega i utopila se. Njenu smrt roditelji nisu mogli preboljeti. Shvatili su kako su grdno pogriješili i sami su sebi oduzeli život, skočivši sa bedema tvrđave u nabujalu Glibušu.
Analiza likova:
Srna je desetogodišnja djevojčica, lijepa, vitka, i visoka. Zlatna kosa, meka i vlažna nalik je na svilu kukuruza. Usta su joj bila lijepa kao cvijet. Koža bijela i nježna. Zbog živahnosti, vesele naravi i vitkog tijela, Čardačani su je prozvali Srna. Morala je biti uzor dobrog ponašanja: biti tiha, nije smijela jesti koliko je željela, nije smijela divljati i vrištati kao dječaci. Sve što današnja djeca smiju (igra, smijeh, šala, trčanje, kupanje, sunčanje itd.) Srna je mogla samo poželjeti. U žarkoj želji da postane dječak, a na taj način i slobodno dijete, trčeći prema dugi izgubila je život.
Sava je bila seoska djevojka iz najsiromašnije kuće na Marčinkovoj glavici. Bila je bogalj, bez obje šake. Iako je odrastala u velikom siromaštvu, svojom upornošćupostala je najboljom veziljom u cijelome kraju. Na nagovor svećenika i ocaotišla je u grad, gdje je svojom vještinom zaradila puno novaca. Oženila se, te rodila curicu. Muž joj je potrošio sav zarađeni novac. Prevario ju je i ostavio, a nakon toga se vratila svojim roditeljima. Sava je bila dobra, vrijedna, poštena te brižna majka.
Bilješke o piscu:
Šimunović, Dinko – pripovjedač i romanopisac (Knin, 1.IX.1873. – Zagreb, 13.VIII.1933.). Prvi njegov roman je Tuđinac (1911.), a značajan mu je i autobiografski roman Mladi dani (1919.). Ipak, u njegovom su opusu najvrednije pripovijetke, kojih je napisao oko sedamdesetak, a objavljene su u zbirci Mrkodol, zatim Đerdan (1914.), Sa Krke i sa Cetine (1930.), Posmrtne novele (1936.), te u časopisima.Šimunović je pisac koji je obnovio stil realističke književne baštine, uzuzore poput Gjalskog, Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva. Iako je stvarao u epohi moderne, te ga se najčešće smatra za modernističkog pisca, modernost kao da ga je mimoišla.
Mjesto radnje:
Lug – Citat: “To je polje Lug zvano, sa žutim i tamnozelenim plohama
kasnog kukuruza i trstike, sivkastim strništima…“
Vrijeme radnje:
Ljeto – Citat: “Toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj i
toplinu
Jesen – Citat: “Dani su postajali sve kraći, a obilni i kratki pljusci kiše
rasladili zemlju. Nastala šarena jesen…
Kratki sadržaj:
Živjela jedna cura Brunhilda, zvana Srna, sa majkom i ocem. Uvijek u ljetne dane gleda kroz prozor svoje kuće. Slušala je kako se dječaci dole kod potoka igraju, a djevojčice su uvijek morale ostajati kod kuće.
Jednoga dana Sedlar i Sedlarica su odlučili sa Srnom otići u vinograd na Marčinkovoj glavici. Srna se tamo igrala dok nije naišla na Savu koja nije imala ruke. Srna je sa Klarom slušala Savine događaje. Tako je čula kako govore da tko prođe ispod duge da će postati dječak. Tada se na nebu pojavila duga. Srna je potrčala prema dugi da prođe ispod nje i da se pretvori u dječaka. Tada je pala u neko jezero iz kojeg još nitko nije izašao van živ. Umrla je u tom jezeru.
Analiza glavnih likova:
Srna – Brunhilda
Citat: “I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno
zlato, pa vlažne i meke baš kao svila na kukuruzima u Lugu. A bilo
je samo deset godina toj Srni.“
Sava
Citat: “Dok je bila mlada, lijepa je cura bila ta Sava. Može biti da nije
ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu
sudbinu.“
Sporedni likovi:
Emilija – Srnina mama
Serdar Janko–Srnin otac, bijaše najbogatiji Čardačanin
Najljepši odlomak:
“Ali malo dalje, u brežuljkastom polju, veselo teklibistri Glibuški pritoci,
pa u vlažnu i toplu zraku šumio bujan život krepka rašća, životinja i
zaposlenih seljaka.”
Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se svidio zato što je poučan,
a nije mi se svidjelo tošto je Srna na kraju umrla.
Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je 1.rujna 1873. u Kninu. Otac mu je bio učitelj koji je zbog svog posla često premještan,tako da je Dinko svoje djetinjstvo proveo u Koljanima i Kijevu u Dalmatinskoj Zagori. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima kraj Zadra. Kao učitelj službovao je niz godina po selima Dalmatinske Zagore, 1909.g. premješten je u Split gdje je radio kao nastavnik u Obrtnoj školi u Splitu.1929.g. peselio se u Zagreb u kojem je i umro 1933. god. Najpoznatija djela su mu Duga, Mrkodol, Sa Krke i Cetine, Tuđinac, Đeran, Porodica Vinčić, Mladi dani i Mladost.
Mjesto radnje:
Radnja se odvija u mjestašcu Čardaci, u dolini rijeke Glibuše,
brežuljkastom polju Lug i Marčinkovoj glavici.
Vrijeme radnje:
Vrijeme radnje je kasno ljeto: “toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj na Čardake i Lug.” rana jesen:“ljudi ne pamte tako obilne i rodne jeseni.”
Tema:
Tragična smrt djevojčice Srne kojoj roditelji ne dozvoljavaju da se igra,
trči i pjeva, a što je ona jako željela. Njezina želja da bude dječak i da sve radi što zaželi odveli su je u smrt.
Ideja:
Roditelji bi trebali dozvoliti djeci da se igraju i uživaju u svojoj mladosti i razigranosti, a ne im sve zabranjivati i slušati što će drugi reći i zamjeriti.
Bilješke tijekom čitanja:
– Brunhilda zvana Srna, mama Emilija Serdar i otac Janko Serdar
– Sviđa mi se kako je slikovito opisana dolina kroz koju teče rijeka
Glibuša, osjeća se miris trave i cvijeća, čuje se pjev ptica,a sunčeve
zrake obasjavaju taj prekrasan kraj
– Lijepo je opisan lik Srne kao djevojčice vitke i visoke, prekrasne kose,
lijepog glasa, vesele i razigrane
– Srna žali što nije dječak jer bi se tada mogla igrati, jahati, penjati po
drveću, trčati kao što rade dječaci
– Posjet udovici Klari i radost Srne što može trčati i skakati po Marčinkovoj
glavici
– Upoznavanje Save i tužna priča o njezinom životu
– Sava govori kako je čula da ako djevojčica prođe ispod duge postane
dječak
– Odluka Srne da potrči ispod duge, ali nažalost ona se izgubila u močvari i
utopila
– Jako mi je žao njezinih roditelja što su ostali bez svoje jedinice
Kratki sadržaj:
Mjestašce Čardaci smjestilo se na obroncima brda ispod zapuštene stare tvrđave. U dolini je tekla rijeka Glibuša oko koje su bile prekrasne livade i polja. Tamo je živjela mala obitelj Serdar, mama Emilija, tata Janko i njihova desetogodišnja djevojčica Brunhilda. Djevojčica je bila lijepa, vitka i visoka, voljela je skakati i trčati, pa su je ljudi nazvali Srna jer je zbog svoje živahnosti i gipkog tijela podsjećala na srnu. Neizmjerno se voljela izgrati, skakati, jahati, penjati se i plivati kao što to rade dječaci iz njezinog kraja. Satima je znala gledati njihovu igru u dolini rijeke Glibuše i poželjela je biti dječak. Njezini roditelji su bili dobri, ali previše ozbiljni i dostojanstveni, tako da nisu razumijeli Srnu i njezinu želju za igrom. Naprotiv, morala je uvijek biti mirna,pristojna, nije smjela jesti što je htjela već je morala paziti na sve i slušati roditelje. Srna se veselila posjetu udovici Klari jer je tada mogla skakati i trčati koliko je htjela po Marčinkovoj glavici. Dok su roditelji bili zauzeti razgledavanjem vinograda, Klara i srna su otišle Savi. Sava je bila sirota žena bez šaka koje joj je kao djetetu pojela svinja. I pored tih nedostataka, ona je bila izvrsna vezilja. Živjela je kratko vrijeme u gradu gdje se udala i rodila kćer, ali zbog okrutnosti muža i njegovog iskorištavanja, vratila se u svoj kraj. Udovica Klara i Srna su pažljivo slušale ispovijest Save koja je na nebu primjetila dugu i rekla kako je čula da ako djevojčica potrči ispod duge, pretvoritće se u dječaka. Srna je malo razmišljala i odlučila potrčati ispod duge jer bi se nakon što se pretvori u dječaka mogla igrati koliko želi. Tako je otrčala po livadi i skrenula prema mrtvom jezeru,stalno gledajući gdje je duga. Mrtvo jezero je bila zapuštena močvara obrasla biljem iz kojeg jadna Srna nije mogla izaći, pa se utopila. Nakon pet dana su je pronašli mrtvu. Njezini roditelji nisu mogli preboljeti smrt svoje jedinice pa su se odselili u tvrđavu iznad Čardaka i sa njezinih se bedema bacili u rijeku Glibušu.
Analiza likova:
Srna – Brunhilda
Vesela, razigrana, živahna djevojčica koja voli prirodu i igru u njoj.
Zabranjeno joj je da se igra i uživa u svojoj mladosti jer djevojčice
morajubiti uredne, dobre, poslušne i uzornog ponašanja.
Mama Emilija i tata Janko
Strogi roditelji, uvijek ozbiljni i dostojanstveni koji, i pored velikeljubavi
prema Srni, jako paze na svoj ugled u društvu.
Sava
Siromašna, vrijedna i poštena djevojka koja zbog svojeg izgleda tj. zbog
toga što nema svoje šake jako pati i izbjegava ljude.
Dojam o djelu:
Pripovijetka mi se sviđa jer je u njoj opisan dio života jedne djevojčice malo mlađe od mene. Lijepo je opisana priroda kao i lik djevojčice Srne. Žao mi je što nije smjela ništa raditi što je toliko voljela i željela. Kraj priče je jako tužan zbog prerane smrti Srne i tragičnog kraja njenih roditelja.
Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović (Knin, 1.9.1873. – Zagreb, 3.8.1933.) zauzima
posebno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti kao pisac koji je stvorio našu modernu seosku novelu. U pripovijetkama (“Mrkodol”, “Đerdan”, “Duga”, “Alkar”) je opisivao Dalmatinsku zagoru i Cetinsku krajinu, a u romanima (“Porodica Vinčić, “Tuđinac”) je zahvaćao i druge teme. Šimunović piše jezgrovito, sažeto, krepko. Matoš je s pravom primijetio da
Šimunovićev realizam djeluje poezijom narodne pjesme.
Mjesto radnje:
U i oko varoši Čardake
Citat:
“Odozdo rijeka Gilbuša, a odozgo klisure zarobilemaluvarošČardake na
strmu obronku.”
Tema:
Srnina želja da bude dječak i pokušaj ostvarenja te želje.
Ideja:
Zabranjivanjem željenih stvari može se postići samo loše.
Motivi:
Zabrane, prolazak ispod duge, želja, smrt, oluja kao znak smrti…
Glavni likovi:
Brunhilda – Srna, Sava
Sporedni likovi:
Majka Emilija, otac Janko, udovica Klara, Sava…
Kompozicija djela:
Uvod: Srna stalno mora biti u kući.
Zaplet:U vinogradu je Srna čula da se djevojčica pretvori u dječaka
kadprođe ispod duge.
Vrhunac:Nakon što se pojavi duga, Srna odluči proći ispod nje, ali se
utopi u močvari.
Rasplet: Srnini roditelji sele u tvrđavu i tuguju.
Završetak:Roditelji se bacaju sa litice.
Kratki sadržaj:
Srna je živjela u doba kad djevojčice nisu smjele mnogo toga… Jednog je
dana išla s roditeljima u vinograd kupiti grožđe. Tamo je srela Savu i Klaru. Sava je pričala kako ju je zbog njezinog veza snašla nesreća. Srna je od njih čula da se djevojčica kad prođe ispod duge promijeni u dječaka. Tada se na nebu pojavila duga i Srna je htjela proći ispod nje. Tako je išla i došla do močvare. Mislila je da ju može prijeći, ali nije mogla i utopila se. Nakon toga su se njeni roditelji preselili u napuštenu tvrđavu i tugovali. Jedne noći su se bacili s visoke litice.
Analiza likova:
Srna (Brunhilda)
Citati:«Serdar i Serdarovica mislili su da se ne pristoji njihovoj kćeri kad
mu drago pjevati i koju god pjesmu zato što je bila žensko i zato
što nijesu kupili glasovira…»
«A radi toga što je bila žensko, kratili su joj mnoštvo stvari, pa i
stoga što su bili bogatiji od drugih…»(str. 31.)
«I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka,a kose do ramena kao ugašeno
zlato, pa vlažne i meke baš kao i svila na kukuruzima u Lugu…»
«Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala da bi svak, čim je
vidi, pomislio na Srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj
oči tako su sjale, te bi mislio da su za sve, prije nego za san.
A bilo je samo deset godina toj Srni…»(str. 30)
«Serdar Janko bijaše najbogatiji Čardačanin, a Srna jedinica i
baštinica u Čardacima. Ali kakva bila da bila ta Srna, ljubila je
svoje roditelje i bijaše joj drago da se o njoj dobro misli…»
(str. 33.)
Sava
Ona je dobra osoba. Nažalost, pogodila ju je teška sudbina i ostala je bez ruku. Po mom sudu, ona ima jaku volju za životom. Dala si je puno truda da nauči vesti. Iz početka joj je išlo jako teško, no na kraju joj se trud isplatio. Strina joj je pomagala u sitnim poslovima. Kad su ljudi vidjeli kako ona izvrsno veze, obitelj ju je poslala u grad kako bi vezenjem zarađivala. Posao joj je bio uspješan. Tamo je upoznala nekog čovjeka koji ju je, vidjevši zaradu, oženio. Sava je rodila dijete, a on ju je ostavio. Sava se vratila u rodni kraj i zbog djeteta ostavila vez.
Citati: «Ti su Markovčani bili na glasu radi kljaste Save koja nije ni jedne
ruke imala, a bila je taka vezilja, da je nema gdje se god čuje
našega svijeta.»
«U Čardaškoj su krajini žene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa
veza, ali ni jedna, ni izdaleka, ne veze tako krasno kao ta bezruka
Sava. »
«Nije baš bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do
zašaktica, a to je za vezanje kao da ih i nema.»
«Dok je bila mlada, lijepa je cura bila to Sava. Može biti da nije
ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu
sudbinu. I pametna je bila da te u čudo natjera kad govori, ali eto,
ruku nije imala, a siromašna da ne može biti siromašnija…»
(str. 39.)
Klara
Citat: «Ta je Klara bila dobra i mila žena, nimalo slična gospođama
čardačkimnije ni bila. Muž joj je davno umro. Ljubila je svakoga
bez razlike, a naduvati se nije znala.Tako je dobra bila, pa sretne
li prosjaka ili vidi bolesnika, malo što ne zaplače. A i nju su svi
ljubili: pogledaš je, pa ti je već srcu prirasla…»(str. 39.)
Jezik i stil:
Pripovijetka je napisana na hrvatskom književnom jeziku: štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U knjizi ima mnogo opisa, najčešće osoba i krajolika. Pisac se koristi i usporedbama, metaforama, onomatopejama…
Dojam o djelu:
u ovom djelu se prikazuje život jedne djevojčice Brunhilde. Njen život bi, po njenoj socionalnoj karakterizaciji, trebao biti bez ikakvih briga, pun zabave i veselja. No to nije tako. Iako je bila imućna, život joj je bio težak. Roditelji su joj sve branili, jeripak je ona iz ugledne obitelji. Često je vidjela dječake kako se igraju. Željela je biti kao i oni. U nastojanju da to postigne dogodila se velika tragedija. Počela je trčati za dugom jer je mislila da će postati dječak. Kako je išla obzirom bez glave došavši do močvare, nije marila toliko na opasnost. Nađena je mrtva, utopila se.
Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je 1873. godine, a djetinjstvo je proveo u
Dalmatinskoj zagori u selu Koljana.Suvremenu pripovijetku Duga napisao
je 1906. godine.Umro je 1933. godine.
Vrsta djela:
Pripovijetka
Mjesto radnje:
Malo selo Čardaki
Vrijeme radnje:
Ljeto i jesen
Tema:
Priča o nesretnoj djevojčici koja žudi za raznim junačkim pothvatima.
Ideja:
Svi bi trebali biti jednako vrijedni
Glavni likovi:
Brunhilda-Srna, Sava, Serdar Janko,SerdaricaEmilija
Sporedni likovi:
Klara, poljar Sivanko
Kratki sadržaj:
Djevojčica Srna živjela je u velikoj i bogatoj kući sa svojimroditeljima.
Jedina želja joj je bila da bude dječak,jer su dječaci mogli sve.Srna je
prekrasno pjevala. Iza kiše te prekrasne jeseni pojavila se prekrasna
duga. Srna je trčala premadugi i vidjela sebe kao prekrasnog dječaka.
Trčala je preko močvara i pustih polja ali duga je ostalaiza nje. Seljaci su
je pronašli mrtvu poslije pet dana. Srna se utopila u Mrtvom jezeru. Srnini
roditelji bili su tužni i potišteni.Oduzeli su si život jer nisu mogli prežaliti

svoju Srnu.