Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala
majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako,
zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s
putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane
uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za
rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i
vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav
prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među
zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog
diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz
svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on
podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško
podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u
poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta.
Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje
neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti, a ona počinje
uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove
okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne
zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o
samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti
i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i
daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov
pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost.
Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju
posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili
su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
Književni rod: epika
Vrsta djela: roman
Značenje romana:
Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju
misli i osjećaja).
1. dokumentarno – socijalno – sklonosti su i težnje mladog
Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena
2. psihološko –
opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem
ljudske ličnosti
Analiza jezika i stila:
– metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi
osmjesi mamili dušu
– epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska
sreća
Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada
Werther?
Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost
svakodnevnice pučana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta. Tako je,
primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dječaka pronašao slikarsko nadahnuće, a
ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobičajena slika Lotte kako
dijeli svojoj braći i sestrama kriške kruha. Werther se divi tim relativno
priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje sasvim obične
živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli ostati neiskvareni,
a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe veoma cijeni.
Građani su prikazani kao ambiciozni, probitačni i obrazovani ljudi koji se
sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo
nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim dijelom leže
u rukama plemića. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo ništa do li imena, a i
njega uspješno blate svojim neoprostivim ponašanjem. Redovito se sastaju na
najrazličitijim skupovima i gozbama pod izgovorom nekakvih životno važnih
poslova i dogovora. Prava je istina da, prenemažući se i smješkajući pred sebi
jednakima, uživaju u tonama kuharskih delicija. Posljedica dugoočekivane premoći
građanstva jest sveopća težnja za naglim probitkom i život im se svodi na
jurnjavu za (još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo
često, zajedljivi građanski odnosi.
Werther pripada sloju pučana, a nemilostivu ruku obijesnih plemića osjetio je
prilikom jednog plemićkog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg je, zbog
pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.
Prikaži sliku feudalnog društva u 18. stoljeća koju daje
Goethe?
Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog “pokreta
genija” kojeg je predvodio njemački zaljebljenik u narodnu epiku – J. Gottfried
Herder. Bio je u snažnom antagonizmu prema klasicističkim, ali i
racionalističkim tezama i preporučao je prevlast emocija nad razumom. Takve je
postavke usvojio i Goethe, što se jasno vidi kroz razmišljanja njegovog junaka,
Werthera (zato se ovaj roman često naziva i poluautobiografskim). Spomenutom
pokretu rado se pridružilo njemačko građanstvo koje se na taj način borilo
protiv dotadašnje francuske umjetničke nadmoći, ali i privilegija u kojima je
uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu
priskrbilo njihovo ime, romantičari se zalažu za kriterije zasluga.
Dakle, u 2. polovini 18. stoljeća ispostavlja se da od viška ipak boli glava
i dolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma.
Poklonici novog modnog krika u literaturi ističu, pa i prepotenciraju ljudsku
osjećajnost, a likovi im plaču kao kišna godina tako da je čudo što tadašnje
knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva (kada je ovaj
roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist. Još
jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi genij
– umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje već susretali u
manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i rada otupljuje
ljudska čuvstva, sada postaje omražena. Propagira se čovjekov povratak prirodi,
koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s njom.
Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i
prirodi:
Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena
modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se
pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti
Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi
koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i
nastoji ga potaknuti na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja.
On kritizira Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se
smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem
samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom
majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna
aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku službu u
poslanstvu.
Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg
satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih
misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti
autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u
stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih
nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.
Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok
zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on
nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim,
a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega
i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. “običnim
ljudima”. U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da
ljudi sve genijalce proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko
pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema
svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je
on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe
uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji,
žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju jetra. Najviše ga od svih ljudskih
mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati
prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da
promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih
pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga
zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.
Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu,
lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova
razmišljanja.
U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen sa
prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski
talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća
prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija njenu neponovljivu
ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz
njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku,
u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o
njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost proljeća. U svome početnom
zanosu, opijen ljubavlju prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju
se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi
bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo,
proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u
hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih
krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o
napuštanju ovozemaljskog svijeta.
Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige
Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi
struktura patrijahalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost
tadašnje svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a
i međusobno. Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga
učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih
umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi
samom:
Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta
njime smirio uzavrelu krv!
Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje
čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i hladnih
opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u koje dospijevaju
Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava poremećene odnose među
njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija Wertherovim
pomahnitalim osjećanjima.
Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me
ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u magli
koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumraku
svjetluca.
Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:
Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim
čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno
je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg
radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi
i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom
osobnošću i izvrstan je Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji.
Zaljubljenost u prirodu iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često
mutira ili biva zanemaren. Werther je taj “zov divljine” isčeprkao iz
najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju
jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se
Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba
koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.
U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim
stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog
svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da
njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog
racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu
za strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograničavaju njegov
umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno
odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa
instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i
nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi
opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra
ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On
bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim
i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe
odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i
sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.
Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu
fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis
izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu
genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u
društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba
preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s
okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po
svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao
nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je
čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje
bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem
trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u
apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer “Nada umire
posljednja”, a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne
rezigniranosti te se u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.
Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te
žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli.
Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle, onoj koja mu je
nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim
zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid.
Razlog Wertherove očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš
kao što je Freud rekao:
Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim
glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe.
Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga
razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da
ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno idealizira –
naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još dublje zaljubljuje i
postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam
priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života,
bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći razmišljati o mogućem ishodu te
nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova
istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je
činjenica; dakle – netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega
savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom
Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom
osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na
zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.
Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost
adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je
način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a
odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do
preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe
te jedini izlaz vidi u smrti.
O djelu:
Da, knjiga "Patnje mladog Werthera" je roman njemačkog pisca Johanna Wolfganga von Goethea, koji je objavljen 1774. godine. Roman je postao vrlo popularan u svoje vrijeme i smatra se jednim od najvažnijih djela njemačke književnosti.
Roman se sastoji od niza pisama koje glavni lik, mladi Werther, piše svom prijatelju Wilhelm-u. Werther je osjetljiv i romantičan mladić koji se zaljubi u Charlotte, djevojku koja je već udata za drugog muškarca. Wertherovo patetično i strastveno ponašanje postaje opsesivno, a kada Charlotte odbije njegovu ljubav, on počini samoubojstvo.
"Patnje mladog Werthera" obrađuje teme poput ljubavi, patnje, očajanja i samoubojstva. Roman je bio vrlo utjecajan na njemačku književnost i kulturu te je inspirirao mnoge autore i umjetnike. Mnogi su kritizirali roman zbog toga što glorificira samoubojstvo, no unatoč tome, "Patnje mladog Werthera" ostaju jedno od najvažnijih djela europske književnosti.
Dojam o djelu:
Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer
ne želi prihvatiti stvarnost. Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti
više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s
ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera
koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove
neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan
događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio
upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva
kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja
sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu, tako da na njegovoj sahrani nije
bilo svećenika.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Zabranjena ljubav
između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do
nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme život. Ta
situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da
sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih
mogla navesti da učine isto.
Analiza likova:
Werther
– Ovaj lik je
romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika.
– Mlad je,
obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.
– Dobar je prema drugima, ljudi ga
vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.
– Ima sposobnost, ali ne i želju da
uspije u realnom životu.
Lotta
– Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna,
nedužna, iskrena.
– Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i
požrtvovna majka.
– Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem
živi.
– Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do
savršenstva.
Albert
– On je po svemu trebao biti negativan lik,
suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.
– Posjeduje sve osobine koje
posjeduje i Werther.
– Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova
ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.
– Veoma mudro je spoznao da
je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za
neprijatelja.
– Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek
štititi.
Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832) je bio njemački pisac, pjesnik, filozof i znanstvenik. Smatra se jednom od najvažnijih ličnosti njemačke književnosti i kulture uopće. Goethe je bio vrlo produktivan pisac, a njegova djela obuhvaćaju različite žanrove poput poezije, proze, drame i znanstvene književnosti.
Goetheovo djetinjstvo i mladost su bili obeleženi mnogim neuspjesima i nesrećama, no on je uspio prebroditi te teške periode i postati jedan od najvećih njemačkih pisaca svih vremena. Njegovo najpoznatije djelo je roman "Faust", koji je smatraju jednim od najvećih klasika svjetske književnosti.
Goethe je bio i vrlo uspješan znanstvenik, a njegovi doprinosi u područjima botanike, geologije, anatomije i optike su također važni i priznati. Zbog svog širokog spektra interesa i djelovanja, Goethe se često naziva i "posljednjim renesansnim čovjekom".
Goethe je ostavio veliki utjecaj na njemačku i svjetsku kulturu te se smatra jednom od ključnih ličnosti europske književnosti.
Napisao je djela: Patnje mladog Werthera; Rimske
elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma
Meistera;Zapadno – istočni divani,
i Fausta kao vrhunac njemačkog stvaranja.
No comments:
Post a Comment